Postati mason, upoznati se s njihovim tajnama, davna mi je želja. Ali previše sam se plašio poduzet išta u vezi s tim. Ipak sam ja bivši ministrant; godinama sam ministrirao na misama u đakovačkoj katedrali, onoj što ju je Štrosmajer dao sagraditi. A on je bio dva u jedan, kao kinder suprajz jaje – biskup i mason.

Ovih zadnjih dana u Hrvatskoj se počelo najnormalnije pisat i govorit o masonima, kao da su lovačko društvo iz Zeline. Ohrabrilo me to. Potaklo da napokon pokušam ostvariti davnu želju. Pogotovo kad sam vidio da je i najobičniji novinar Vuk Radić uspio postat mason.

Na televiziji je svako malo istupao Veliki meštar i majstor 33. stupnja, dr. Nikica Gabrić. Objašnjavao novinarima emotivno da je Vuk Radić na najgnjusniji način izdao braću masone. Oni su ga primili u ložu, dali mu da uređuje njihov tajni, ekskluzivni časopis Loža, a on je onda njihove fotke objavio u novinama u kojima je redovno zaposlen.

Iz tog Gabrićeva gnjevnog, medijskog istupa i zadnja je budala mogla zaključiti da je masonski časopis Loža ostao bez novinara. Željezo se kuje dok je vruće, pomislio sam. I poslao mejl doktoru Gabriću. Atačirao sam mu molbu da preuzmem posao inkriminiranog Vuka Radića. Nisam morao dugo čekati na odgovor, ažurna tajnica dr. Gabrića zakazala mi je termin u Heinzlovoj 44.

Imao sam problem s pronalaskom zgrade u kojoj je dr. Gabrić zakupio više katova. Meni, provincijalcu iz Đakova taj je masonski dio grada prilično nepoznat. Na gugl mepsu vidio sam da se zgrada nalazi odmah kod raskršća. Pomislio sam kako u tome ima simbolike. Bluz glazbenici uvijek su na nekom raskršću prodavali dušu vragu, a u zamjenu dobivali đavolsku vještinu sviranja gitare. Možda ću i ja napokon zadobit nenadjebivu, savršenu vještinu pisanja za kojom oduvijek težim. Pa i Ivo Andrić učlanio se u masone i nedugo zatim ovjenčao se Nobelovom nagradom za književnost. Njegov kratki roman iliti novela, “Prokleta avlija” smatra se najsavršenije konstruiranim i napisanim djelom. “Prokletu Avliju” sigurno je napisao nakon što su ga slobodni zidari uveli u tajne kozmičke arhitekture. Koliko sam ja slab s ikakvom arhitekturom, orijentacijom najbolje pokazuje što sam se, umjesto u Heinzlovoj, obreo na raskršću u Držićevoj. Uletio sam tamo na portu, trtljao portiru o masonima i tek onda shvatio da sam upao u zgradu Opus Deja. Portir mi ljubazno objasni – masoni su četiri tramvajske stanice niže.

Tumarao sam niz Heinzlovu. Na zidu jedne zgrade spazim grafit: “Prekoputa masoni!”. Svrnem pogled preko ceste i na stupu ispred masivne, ostakljene zgrade ugledam ploču s masonskim šestarom.

Javim se na mob tajnici. Dočeka me ispred zgrade. Svojom pristupnom karticom uvede me kroz klizna vrata u zgradu. Uđemo u prostrano predvorje, pa u lift. Izađemo na četvrtom katu. Stepenicama se uspnemo još jedan kat.

Otvore se pred nama dvostruka vrata. Zakoračimo u konferencijsku salu. S lijeve i desne strane poredane obične stolice. U središtu sale na stupovima tinjaju tri svijeće poredane u trokut. Na samom kraju sale, na zidu isklesanom od stakloplastike, scene s masonskim motivima. U sredini zida, u udubljenju prijestolje. Naglo, kao da se odnekud teleportirao, na prijestolju se pojavi dr. Gabrić u kariranoj suknjici. Tajnica nas ostavi nasamo. Uspetljam se, pohvalim da sam se unaprijed pripremio, ispunio pristupnicu u masone.

“Jako me inspiriralo pitanje: tko je Veliki arhitekt svemira? Jer nedavno sam bio na tečaju motivacijske govornice Ane Bučević, ona nas je učila da svemir nije samo tama i ništavilo…”

“Tko vam je dao pristupnicu?” Gabrić dlanom poravna nabore na suknjici.

“Fotokopirao sam iz Nacionala… Pristupnicu državnog odvjetnika Jelenića… On je baš u stilu Ane Bučević odgovorio na pitanje o Velikom arhitektu: ‘Mora postojat ultimativno biće (ne nužno u fizičkom obliku), čija su vizija, umijeće i moć stvorili svemir.’

“Vi vjerujete da to biće vlada i procesima na našem planetu?”

“Svakako… Samo jedno takvo ultimativno, inteligentno biće moglo je konstruirat da Jelenić u jedan jedini dan odleti s visoke funkcije državnog odvjetnika. Doduše, materijalnim posredstvom zemaljskog, masonskog sluge Vuka Radića. Da Radić nije krenuo vas i još neke masonske poduzetnike nagovarat da zakupite oglase u njegovom listu ili će na tom mjestu objavit fotke masonskih obreda sa svim članovima, Jelenić ne bi odletio s funkcije. U univerzumu je sve uzročno-posljedično.”

Gabrić se tugaljivo osmjehne. Nastavim:

“Ja obožavam masone. O njima sam prvi put pročitao u pričama o Šerloku Holmsu. Od Šerloka sam učio o dedukciji. Pa sam zaključio i ovo… Svojevremeno je vrhovni poglavar hrvatskih masona, pokojni Hanžeković platio ogromnu jamčevinu da se gradonačelnik Bandić pusti iz zatvora. Kopkalo me tada zašto je to napravio. U svjetlu ovih novih događaja zaključio sam da je i Bandić mason kojem je drugi, bogatiji brat mason pomogao u nevolji. Inače, ja sam u Bandićevoj 365 stranci… Volio bih s njim bit i u ovoj njegovoj mističnoj, paralelnoj 666 stranci. Pa bi i on meni uvijek morao pomoći…”

Gabrić se zakašlje; prejako je povukao dim iz upravo pripaljene cigare.

“Vi ste ovdje došli njuškat, izvlačit informacije, a ne predano radit za masonske ciljeve. Nikad više neću za naš časopis Loža uzimat profesionalne novinare. Vama je njuškanje u krvi. Kao i odavanje tajni. U molbi ste napisali da radite u Nacionalu… Tko mi garantira da i vi sve naše tajne nećete istresti u tom tjedniku?”

“Nitko. Ali sad više nemate izbora. Ako me ne primite, ovaj naš tajni, bizarni susret opisat ću do u tančine u idućem broju.”