Ovaj put sam se u izbornoj noći akreditirao za HDZ-ov stožer u hotelu Westin. Ovako sam rezonirao: HDZ-ovci su puni love iz državne blagajne, sigurno će biti hrpa hrane i cuge, a nakon poraza njihova kandidata na predsjedničkim izborima, od muke će im se stisnut želudac pa neće moći ni jesti ni piti, ostat će hrpa toga na stolu, sigurno će nama novinarima za doma sve to razdijelit. U ovoj ogavnoj skupoći po dućanima velika je stvar imat doma hrane koju nisi morao platit. Uostalom, HDZ-ov ministar gospodarstva svima nama građanima poručio je da bojkotiramo trgovine koje su nabile tolike cijene. Neka nas onda HDZ hrani.

Prvo teško razočaranje u Westinu bilo mi je kad sam skužio da uopće nema alkohola. Samo sokovi, gazirana pića, voda s raznim okusima. Hrane je, srećom, bilo, ali ne mesine kakvu HDZ-ovci krkaju na skupovima u provincijama. Morao sam se zadovoljit štruklima. A nakon slanih štrukli odurno je piti sokove, vodu.

Probijao sam se kroz gomilu, tražio pogledom Vladimira Šeksa. Sigurno barem on na svom stolu ima butelju vina. Tko će natjerat Šeksa da eksa vodu i sokove? To ne može čak ni veliki Andrej Plenković.

Šeksu ni traga. Izgleda, dojavili mu da neće biti alkohola pa nije ni došao. A alkohol je svima toliko trebao. Pogotovo kad su već u sedam sati po izlaznim anketama HDZ-ovci vidjeli da je njihov kandidat na izborima doživio epski poraz. Dragan Primorac osvojio je jedva 25 posto glasova. Odmah su krenule sprdnje da čak obični pelinkovac ima 31 posto, a Primorac samo 25.

Umjesto votke i pelinkovca Primorca je tješio pjevač i propali političar Miroslav Škoro. Stao sam uz njih, u nadi da okorjeli Slavonac Škoro ima u pljoski barem malo šljivovice. Primorcu je na uho pjevušio: “Teško mi je teško bez nje/Ali me u svijet odnijela nesretna sudbina…”

“I tebe i mene, dobro moj Miro, devedesetih je sudbina odnijela u Ameriku. Svi nam to zamjeraju… Na tome smo možda i ti i ja izgubili od Milanovića. Jer nismo bili u ratu kao tvoj kum Tompson kojeg svi vole i poštuju”, sjetno će Primorac.

“Pa i Milanović je pobjegao od rata pa mu nitko to ne zamjera, čak ni generali koje obilno časti odličjima. A čime je on doprinio Hrvatskoj? Ja sam narodu u ratu i nakon rata liječio dušu svojim pjesmama, a ti si ih liječio lijekovima koje si izumio sa svojim nobelovcima…”, Škoro je položio dlan na Primorčevo rame. Izgledali su kao dva poslijeratna druga. Koja je u istom političkom ratu do nogu potukao Milanović. Škoro je zapravo bio zaslužan što se Milanović prije četiri godine vratio u politiku. Svojom predsjedničkom kampanjom Škoro je obezglavljenoj Kolindi oduzeo hrpu glasova, razvodnio njezino glasačko tijelo i pripremio teren za pobjedu Milanovića. A onda se Milanović pretvorio u stroj koji melje sve pred sobom i ništa ga ne može zaustaviti u njegovu političkom usponu. Evo, dva puta zaredom postaje predsjednik. I ovaj drugi put dobio je skoro isti postotak glasova kao njegov uzor Franjo Tuđman devedesetih na izborima.

“Miro, pomozi…” začuo se upečatljivi ženski glas.

Pred nas je banula neka žena s crnim šeširom. Šešir je imao i tamni, čipkani veo koji je ženi pokrivao čelo i nos.

Primorac se brzo udaljio kao da je po nas došla smrt u crnom. S misterioznom došljakinjom bio je i neki oniži muškarac u jeftinim, ispranim trapericama.

“Josipa, to si ti?” Škoro se bolje zagledao u ženu s tamnim velom.

“Da, to sam ja… Ovaj nesretni taksist gadno me prevario. Rekla sam mu da me vozi pobjedniku u predsjednički stožer…”

“Nikog ja nisam prevario! Za mene je Primorac pobjednik!” obrecnuo se tip u trapericama.

“Kaj gluposti govorite… Izvozali ste me ko zadnju budalu! Zoki će mislit da sam nešto ljuta na njega, da me zato nema u njegovu stožeru! Pa će nekog drugog zvat da mu pjeva himnu na novoj inauguraciji!” afektirala je Josipa.

“Bandić je stoput više napravio za Zagreb nego taj vaš Milanović, a nitko mu nije pjevao himnu na sprovodu”, ogorčeno će taksist.

“Sad mi je jasno zašto ste me oteli i doveli HDZ-ovcima. Vaš Bandić i HDZ bili su dva prsta jedne ruke”, odvratila je Josipa.

Njihovu prepirku prekinuo je vitez Rajner.

“Gospođo Vučemilović, drago mi je da ste se vi i vaš brat, kao dvije laste, vratili u vaše prirodno stanište, u gnijezdo HDZ-a”, viteškim, teatralnim pokretima poljubio je Josipi ruku.

Fakat, pomislio sam, Josipa je ista Škorina sestra Vesna. Obje koštunjave, uskih, markantnih crta lica… Nakon što je Josipi udijelio rukoljub, Rajner se obratio Škori:

“Čuj, upravo su mi ovi naši mladi rekli da je Milanović u svom pobjedničkom govoru citirao tvoje stihove. Ono da je istina voda duboka.”

“Znači, Zoki baš više ničim ne podilazi ljevici. Prvi je put nakon pobjede citirao EKV, a sad Škoru. Fino je zadesničario. Pa jasno mu je da su ga ovaj put glasovi desnice doveli do ovakve trijumfalne pobjede ravne Tuđmanovim pobjedama devedesetih”, upleo sam se u razgovor.

Ova moja konstatacija vidno je uznemirila Josipu.

“On bu još Škoru pozval da mu pjeva himnu na novoj inauguraciji!”

Ove godine bit će to inaugurancija, a ne inauguracija, pjevači će se gurat tko će pjevat himnu, baš kao i u doba Tuđmana, pomislio sam.

“Brzo, vozite me u Tvornicu! Ne smije mi se Zoki baš toliko poseljačit!” naložila je Josipa taksistu.

Požurio sam i ja za njima, pročulo se da u Milanovićevu stožeru ima piva. Samo sam se nadao da se ne radi o Hladnom pivu. Ma ne, umirivao sam se, pa frontmen Hladnog piva sigurno je još uvijek u kućnom pritvoru nakon Fejsbuk okršaja s Nikicom Jelavićem.