Stražnji ulaz u Hrvatsko narodno kazalište bio je zatrpan smećem. Iz Wolt vrećica virile su kutije s ostacima hrane. Crvi su već gmizali po tim vrećicama, a ugledao sam i par žohara. Nisam više znao što bih sa sobom dok sam čekao da se napokon pojavi nova intendantica Iva Hraste Sočo. U dokolici, dohvatio sam plastični tanjurić iz jedne žute vreće za smeće, bio je relativno čist. Na njega sam stavio nekoliko crva i dva žohara, onesvijestio ih kratkim udarcima plastične žlice. Kad su na stražnji ulaz izašle glumica Jelena Perčin i neka meni nepoznata ženska (po građi bih rekao balerina), ispružio sam, poput otmjenog konobara, tanjur s crvima i žoharima prema njima.

“Sigurno idete na gablec. E, pa ja vam nudim nešto fensi, nešto što još nitko u Zagrebu nije probao. U Njuci to stalno jede vaša kolegica Nikol Kidman”, obratio sam se Jeleni Perčin.

Zgađeno je gledala u polumrtve kukce. Njezina poznanica bila je puno entuzijastičnija.

“Joj, to već dugo želim probat. Čula sam da su kukci puni hranjivih tvari i da uopće ne debljaju, savršeno jelo za nas balerine! Napokon da je i ova naša Rvacka ozakonila da možemo jesti kukce!”

“Evo, ja vam ovu miješanu porciju crva i žohara prodam za samo sedam eura!”

“Super, dajte… Daj me fotkaj, molim te… Stavit ću na Instač da sam prva u Zagrebu probala kukce!” balerina je tutnula Jeleni Perčin svoj mob u ruku, a meni novčanicu od čitavih deset eura.

Pomislio sam kako bi bilo jebeno da gradonačelnik Tomašević nikada ne riješi problem sa štrajkom smetlara. Zagrebom bi se namnožila hrpa crva i žohara, svi bi besplatno mogli počet jesti to fensi jelo koje jedu holivudske zvijezde, a ne trebaš ga čak ni kuhat, jede se sirovo. Tada bi se stranka Možemo! mogla pohvaliti da je trajno riješila pitanje gladnih u Zagrebu. Zagreb bi postao utopijski, istinski socijalistički grad – nitko više neće morati raditi da bi jeo.

Nakon Jelene i balerine, izašla je glumica Nina Violić. Na moje blago provokativno pitanje je li nova intendantica zanemaruje dramu na uštrb opere, kratko mi je odvratila u riječko-pankerskom stilu:

“Daj odjebi, Svirac.”

Još se nekoliko minornih glumica pojavilo na stražnjim vratima, a nakon njih napokon ona koju sam toliko željno iščekivao, nova intendantica Iva Hraste Sočo. Odmah sam joj na stepenicama udvorno prišao. Pomislio sam joj poljubit ruku, ali ipak nisam ja Nedjeljko Fabrio, on je bio jedini hrvatski pisac koji si je mogao dopuštat takve ekstravagancije.

“Da vam se predstavim, ja sam hrvatski književnik Pavle Svirac, pišem kolumne u Nacionalu… Radim na tome da taj tjednik pokrene svoju književnu nagradu Bela. Sigurno će je, kao svom vjernom zaposleniku, prvom dodijeliti meni. Tako da ću biti i nagrađivani pisac. Dakle, netko važan u hrvatskoj kulturi. A važne u kulturi, baš kao i važne kardiokirurge poziva se na premijere u HNK.”

Intendantica me ljubopitljivo proskenirala pogledom od glave do pete.

“Po gradu se priča da ste Miljenka Jergovića maknuli s mejling liste poziva na premijere, umjesto karte za premijere, dobio je šup kartu. A jako je važno da na premijere bude pozivan neki važan pisac. Pa sam pomislio da bi na to upražnjeno mjesto na mejling listi moglo zasjesti moje ime. Kupio sam već i posebno odijelo. Imam i jednu lijepu, dotjeranu damu s premijerova Vrhovca koja bi mi bila dostojna pratnja na premijerama u HNK.”

Intendantica me i dalje samo šutke promatrala u svojoj crnoj bundi. Lagano je već postajalo neugodno. Morao sam posegnut za svojim posljednjim oružjem:

“Sigurno vam je i redatelj Ivica Buljan pričao o meni… On želi moju dramu o Bleiburgu postavit u HNK, doveli bismo i pravog konja na kojem je moj dida Bajo pobjegao s Križnog puta. Okrutni partizani pucali su za njim. Sve sam to unio u dramu! Bilo bi veličanstveno da Buljan to režira pod vašim vodstvom!”

“Buljan, ljubazan gospodin… Mislim da mi je govorio nešto o vama”, rekla je ženstveno podižući bradu, a osmijeh joj je na časak zatitrao na usnicama i neka mekoća zasjala u pogledu.

Od upravo divljeg oduševljena što je ipak čula za mene, energično sam, poput pomahnitale krtice, počeo uklanjat sve ono smeće što se zbog štrajka smetlara nakupilo oko stražnjeg ulaza u HNK. Raskrčit ću prolaz za svoju dragu intendanticu, baš kao mušketir za kraljevnu. Jer zgrada HNK je i nalikovala na neki dvorac okružen smećem. Prebacivao sam pune vreće u stranu, po rukama mi se razlio nekakav kečap i usireni jogurt, od čijeg mi se smrada pomutilo u glavi.

“Jebem ti ovaj smrdljivi grad! Jebem ti Možemo! i Tomaše… Ne, Tomaševića ne… On je ipak pridonio da vi postanete nova intendantica! Mislim, nije se baš nešto posebno pretrgao, ali nije ni poduzimao ništa protiv vas. A to je već puno. Kao gradonačelnik mogao vam je bacat klipove među noge, a nije. Evo, još kad ja raskrčim ovo smeće umjesto njega, vaše noge slobodno će koračati kazališnim trgom!” iz mene su sukljale riječi kao skoreno smeće iz žutih vreća koje sam prebacivao na travnjak.

“Znači, mogu računat na pozivnice? Pozivnice za premijere važne su kao neka vrsta socijalne i kulturne stratifikacije. Ja bih onda za vašu kazališnu spomenicu pisao dobre i po svakog ljubazne tekstove”, uklonio sam zadnju vreću smeća s pločnika.

Intendantica je zakoračila po čistom puteljku. Zahvalila mi je i potapšala me po ramenu baš kao kraljica vjernog mušketira. Uvjeren sam da mi je tom neverbalnom gestom poručila da uskoro mogu očekivat svoj prvi poziv na premijeru u HNK.