Ana Karamarko izvukla je knjigu NOVI JADI ADRIANA MOLEA. Možda želi da postanem njezin tajni pregovarač s mađarskim Molom. Pogotovo što Mole na engleskom znači krtica

Dosegnuo sam dno, zabio staroj nož u leđa: sredio sam trudnoj ljubavnici od svog starog, Ljilji Đomlini, da ode po preraslu robicu za dijete kod moje šefice Ane Karamarko koja me postavila za novog urednika Zareza. Čak sam je ja, takvu gravidnu, u sedmom ili kojem već mjesecu trudnoće i odveo kod gospođe Karamarko.

Čim smo zakoračili u stan, Ljilja se počela jadat kako se njezin čovjek, odnosno moj stari, razočarao kad je ultrazvuk pokazao da će dobiti kćer, a ne sina kako je očekivao.

“I ja sam tila rodit dite, al, eto… bit će ipak šćer… Šta san ja jadna li sam bidna li sam kriva zbog toga… Ne određujen ja oće li se rodit šćer ili muško… Nisan ja Bog… Reka je da joj on neće kupovat robicu po dućanin… Da šta će on ženskoj ić birat robicu, nije peder. Reka je nek joj uzmen bilo kakvu robicu u šporkon dućanu, da ne triba žensku dicu navikavat na kinđurenje, luksuz…”

“ŠPORKI DUĆAN?”, gospođa Karamarko je upitno uzdignula obrve.

“To su van oni dućani s robon iz druge ruke. Vi biće nikad niste ušli u šporki dućan…”, Ljilja je nujno pogladila trbuh.

“Pa zašto tom svom dopuštate da se tako ponaša? Pogledajte se, vi ste jaka žena! Rekao mi je Pavle da ste aktivno sudjelovali u Domovinskom ratu… Kako možete dopustiti da vam tako govori, da vas tako gazi?”, gospođa Karamarko otvorila je ormar s odjećom.

“A, šta ću! Volin ja ipak kad se zna da je muško muško. Red ipak mora bit. Zato san ja i glasala za vašeg muža. On se zalaže za naše tradicionalne vridnosti… Nek se zna di je kome misto.”

“Pa nije Karamarko govorio da žena mora bit robinja!”, upleo sam se jer mi je postalo neugodno pred gospođom Karamarko. Moja buduća maćeha, brđanka iz Oćestvova, govori o njezinu mužu kao da je neki Sulejman Veličanstveni reinkarniran u dvadesetprvo stoljeće. Bruka!

“Žene su danas puno uspješnije od muškaraca. One vode glavne poslove u svijetu, one odlučuju o svemu. Najnovija istraživanja pokazuju i da muškarci imaju puno slabiju inteligenciju od žena, to se najbolje vidi u ranijoj dobi. Budite zahvalni što ćete rodit kćer”, rekao sam Ljilji koja je po rukama premetala nekakvu rozu haljinicu koju joj je pružila gospođa Karamarko.

“Al u Bibliji piše…”

“Šta u Bibliji piše?”, osorno ju je prekinula gospođa Karamarko. “Piše da je Eva oko malog prsta vrtila onog smotanog Adama, da joj je ovaj morao otić kod samog đavla po jabuku kad joj se prohtjelo jesti jedino zabranjeno voće u raju!”

Ljilja se instinktivno prekrižila na te njezine riječi.

Nisam više imao živaca slušat njihov razgovor. Krenuo sam pregledavat policu s knjigama. To mi je uvijek običaj kad dođem kod nekog prvi put u stan u stan.

Nakon što je Ljilji natrpala vreću s robicom, gospođa Karamarko došla je do mene. S police je izvukla knjigu Novi jadi Adriana Mola, pružila mi je.

“Mol! Moj omiljeni Mol! Obožavam ga!”, uskliknuo sam.

Gospođi Karamarko zaiskrio je pogled kao mom djedu Baji pred svinjokolju. Proparao me loš predosjećaj, kao kad svinja osjeti da će bit zaklana pa se se skvičeći zatrči u bašču, pokuša se ukopat u blato.

Onako psihički labilnog uhvatila me najednom paranoja. Jel to ona mene preko te knjige neizravno vrbuje za neki opasan, pogibeljni posao!? Nije mi bez razloga pružila baš tu knjigu… Mol, Adrian Mol. Možda želi da ja postanem njezin novi, tajni pregovarač s mađarskim Molom. Pogotovo što Mole na engleskom znači krtica. Želi da postanem njezina krtica u tajnoj akciji preuzimanja Ine! I da svu odgovornost za tu akciju na kraju sruči na mene! To mi ona namješta! Zato je i stavila onaj oglas za urednika novog Zareza i čekala da se na njega javi najveći mogući jadnik kojeg će iskoristiti kao žrtveno janje! Baš kao u onoj Dojlovoj priči Udruženje riđokosih!

“Daj uzmi to više! Htjela bih da to pročita ova tvoja pomajka ili što ti je već. Ta će joj jednostavno pisana knjiga pokazat koliko su muški glupi, koliko je taj adolescent Adrian Mol zaostaliji od svoje vršnjakinje Pandore. Nije ni čudo da ona kasnije postane uspješna političarka, a on očajnik na socijalnoj pomoći”, gospođa Karamarko još uvijek je držala knjigu u zraku.

“DOZVOLITE DA JA ODLUČIM o tome hoću li je uzeti ili neću. Ipak sam ja muškarac koji voli sam donositi svoje odluke.”

“Bravo! Eto, ipak se vidi da si sin svog oca! Pravo muško! Tako triba! E, da san mu ja bar podarila još jednog takvog! Di bi srići bija kraj! Al potrudit ću se ja da mu i šćer odgojin da bude ki pravo muško, da se zna izborit za sebe! Zato san joj već i smislila ime… onako borbeno, da je se uplašiš čim joj ime čuješ!”, dlanovima je pogladila trbušinu.

“Kako ćete nazvat kćer?”, zanimalo je gospođu Karamarko.

“Zolja! Zolja Svirac!”

“A, u kurac…”, pokrio sam dlanom čelo.

Već sam vidio tu malu kao izrasta u nešto nalik Kseni ratnici. Kako će me ugnjetavat, uzet mi čitavo nasljedstvo i katapultirat me u neku đakovačku ubožnicu da tamo krepam. Odlučio sam zaigrat na sve ili ništa. Postat ću Molova krtica. Možda sve prođe dobro, možda zaradim hrpu love i umjesto u ubožnici pod starost završim na Tenerifima!

Zgrabio sam knjigu. Gospođi Karamarko zazvonio je mobitel. Javila se i počela s nekim razgovarat na engleskom. S mobitelom na uhu ispratila nas je do vrata. Na izlasku mi je mahnula i dalje me promatrajući onim svojim magnetičnim pogledom.

Vani sam se što sam prije mogao oslobodio Ljilje Đomline. Onda sam ušao u prvi kafić, naručio kavu i grozničavo stao prelistavat Nove jade Adriana Mola. Na 143. stranici naišao sam na debelo podcrtanu rečenicu: “Mol, ako sutra ne dođeš u školu, jao si ga tebi!” Protrnuo sam. Više nije bilo povratka, uvučen sam u mrežu!