Sada mogu reći da sam uspio pišući svoje kolumne i knjige. Ja radim u Nacionalu, pišem prejebene kolumne, napisao sam već pet knjiga i živim na Vrhovcu, odmah pored premijera Plenkovića. Za jednog provincijalca iz Đakova prilično dobar uspjeh ako uzmemo u obzir to da sam u svojim tridesetima. Neku večer me ekipa iz podsljemenske zone zvala na parti, kao dosadno im je i da bi se htjeli sa mnom družit. Bio sam siguran da dobrog alkohola i kubanskih cigara neće nedostajat, a po glasovima ženske su mi zvučale i više nego seksi. Tulum je ispao jeben, ali najbolje se tek jučer dogodilo. Kiki, jedan od likova s tuluma čiji starci žive u Americi i grižnju savjesti rješavaju recipročno: koliko mjeseci – toliko para. Tako da ima stan na dvije etaže, auto čije ime ne znam dobro ni izgovorit i jedno pet soba viška. U jednoj od njih sam završio ja. Nazvao me jučer dok sam čekao red u Šparu. U jednoj ruci sam držao tri limenke Jelena od po 7,99, a drugom sam uspio izvući mobitel da mi ne padne.

„Ej”, kažem.

„Bok Svirac, Kiki je, daj imaš koju minutu, trebao bi te neš fakt bitno.’’

„Ok, ajde sam da izađem pa te nazovem za pet minuta”, rekao sam.

„Ma ne, daj ovak, ajd sjedi na Uber i dođi do mene. Fakt mi je bitno.”

„Ok, al gdje, kuda, zašto je tako hitno?”

„Daj mi adresu, reć ću ti kad dođeš.”

Dao sam mu. Nakon sekunde i pol me nazvao i rekao da izađem pred Špar i uđem u taksi.

„Koja je adresa?” pitao sam.

„Vrhovec 100 i nešto.”

Na brzinu sam popio ona tri piva jer mi je bilo neugodno hodat s time po cesti. Zanimalo me jako šta me sad on toliko hitno treba. Jednu stvar koju sam naučio družeći se s tim bogatunima je da za ništa nikad nemaju vremena, iako rade još manje od mene.

Vozeći se gradom gledao sam lijepo osvijetljene ulice. Dok sam se taksijem lagodno uspinjao Vrhovcem, osjetio sam nekakav mir koji me podsjetio na blagdansko raspoloženje. Sad mi je jasno zašto su ti ljudi uvijek dobre volje, ne možeš biti nadrkan i nervozan kada je oko tebe sve tako čisto i sređeno. Dokaz mojoj tezi je predsjednik Milanović koji od kada živi u centru svima jebe mater. Nije takav nervozan bio dok je živio ovdje koju ulicu dalje od Plenkovića. Čak su i ulične lampe imale neku svoju pravu putanju pada kao na božićnom drvcetu kad bi se moja sestra potrudila.

Stigao sam. Uber je parkirao pred jednu od niza malih zgrada. Sve je izgledalo jako poznato. Kiki mi je otvorio vrata, difuzno svjetlo i Paul Weller su dodali na atmosferi. Ovako je sigurno Knausgårdu svaki dan od kada je zasluženo zgrnuo bogatstvo pišući o svojoj ludoj ženi. Uživa u lijepom stanu slušajući Wellera, pijuckajući dobro vino. Kako sam to pomislio, Kiki se stvorio s čašom bijelog vina koje je imalo okus medovače.

„Sjedi daj, Ina, uzmi mu jaknu!”

Ima me pozdravila, ljubazno se osmjehnuvši i uzela mi tu jaknu. Jao, šta bih joj radio, brzo bih joj predivan osmijeh skinuo s lijepog lica. Bilo mi je glupo pitati tko mu je to pa sam samo sjeo i nastavio piti svoj božanski nektar.

„Svirac, moji starci su redatelji, pričao sam ti, ne žive ovdje i da te ne davim sad s tim svim, uglavnom želim se i sam baviti time”, rekao je pa nastavio:

„Dali su bogatstvo u moje školovanje, želio bih da i sami skuže da nisu svu tu lovu proćerdali.’’

„Kužim, ali kako ti ja tu mogu pomoći?”

„Čitam tvoje kolumne, knjige sam ti pročitao, sviđa mi se način na koji pišeš, mislim da bismo mogli surađivati. Imam ideju koju bih volio realizirati, ali ne mogu dalje, ne znam pisati skripte za serije. Stao sam tu i vrtim se ko ribica u akvariju.”

U tom trenutku sam se i sam počeo vrpoljiti. Tražio sam pogledom Inu. Još mi se nije uspio spustit od onog prvog pogleda na nju. Glup osjećaj, Kiki mi priča o svojim brigama dok je meni dignut u hlačama. Ispio sam vino do kraja u nadi da će mi se od tog koncentracija vratit na bitno.

„I, šta veliš?” pitao me.

„A?”

„Pa jel ti ok ideja da se preseliš ovdje i pomogneš mi pisati? Ne trebaš brinut o ničem. Imam mjesta.’’

„Aaa, ma da, da, naravno. Pa pomoći ću ti, sigurno.”

Nisam mogao zamisliti da sam toliki idiot i nejebičar. Zbog lijepe cure prečuo sam ponudu života.

To je, spomenuo sam već, bilo jučer, a već danas sam se probudio u velikoj sobi i izašao na terasu gdje sam ugledao dopola pročitane novine. Raspudić na naslovnicama: ”Plenković se neki dan znojio ko krme pred klanje”. Isuse, kakav barbarski odabir riječi, pomislio sam. Čak se i meni digao… ovaj put želudac, a ja mogu puno toga podnijet. Poželio sam malo na zrak otići, a i da upoznam svoj novi kvart. Prolazeć pored zadnje kuće s lijeva, sjetio sam se: pa tu je ona mjesečarka s čijeg sam balkona ljetos pokušao fotkat Plenkovića u bazenčiću na napuhavanje.

Sljemenski zrak mi je otvorio tek pa sam otišao u obližnji, kultni restoran Tač. Juha s komadićima mesa, domaći rezanci, pohana piletina i rizi bizi instant su me vratili u bakinu kuhinju u Đakovu. Glasovi oko mene su bili ugodni, nitko se nije derao, uživao sam u mirisima i okusima, svim podražajima, uključivši i one vizualne. Za okolnim stolovima sjedile su Mjesečarka, Kikijeva Ina pa… Plenković! Evo ga, jede mladi odojak ili po raspudićevsko-mostarski, mlado krme s pečenim krumpirom, točno dva stola ispred mene. Uživao je ponekad zaklopivši oči kod slasnijeg komada krmeta. Šta kenja onaj Raspudić? Izgledao je sve samo ne uplašeno kao krme pred klanje. Uplašeno je jedino bilo to krme na premijerovu tanjuru. Prije nego što su ga zaklali tko zna gdje. Plenki je smazao još i domaću štrudlu od jabuka, oraha i cimeta. Ustao je, mahnuo vlasnicima restorana i mirno prešao ulicu odšetavši do stana.