Ne mogu reći da ne volim na Oluju otići u Knin, tamo krkat janjetinu i mladi luk, kasnije gledat noge Lile Bačić dok u maskirnoj minici poskakuje na pozornici stadiona NK Dinara. Doduše, ove godine u Kninu je bio nastup Doris Dragović, kraljice Torcide, a to i nije nešto što bi me bacilo u afan kao Lile. Jedino bih se mogao srodit sa stihovima “željo moja, tugo moja”, jer je to za mene ostala ovogodišnja proslava Oluje. Moja sestra Slavica išla je sa sinom Stjepanom u Knin, bio sam uvjeren da će povest i mene, ali na mobitel mi je rekla da je bolje da ne dolazim u Knin nakon što sam prošle godine tamo pjevao Bandieru rosu.

“Shvati ovo ozbiljno, stari je rekao ako se pojaviš tamo zatvorit će te u onaj kavez za svinje iza na traktoru i vozit te po ovoj vrelini sve do granice sa Srbijom di i spadaš, tako je rekao”, rekla je pak meni Slavica.

“Misliš da bi to stvarno napravio?”

“Tako mi je zvučao. Dakle, bolje se drži Zagreba. Ili otiđi u Đakovo do stare, da ne bude sama dok nas nema.”

Nakon tog razgovora u meni se probudio prkos, pradavna, arhetipska mržnja prema mom starom koju svaki sin osjeća u prvim godinama života kad je zaljubljen u vlastitu majku, a u ocu gleda suparnika. Kod mene se ta mržnja zadržala sve do danas. Na traktor bi on mene… E, pa vidjet će taj stari trol. Priredit ću mu još gori šok nego na prošlu Oluju. Novinar Rašeta rekao mi je prije neki dan da će ekipa iz Srpske demokratske stranke za Oluju biti u Privredniku u Preradovićevoj. Tamo će, uz jelo i piće, jedni drugima recitirati pjesme Bulata Okudžave, one pjesme koje pjevaju o tragediji svih ratnih žrtava, nebitno kojoj strani pripadaju, žrtva je žrtva.

Dok sam hodao prema prostorijama Srpskog privrednog društva, pomislio sam kako je nepristojno da ljudima upadnem praznih ruku. Svratio sam usput u antikvarijat u Masarikovoj i tamo za 30 kuna kupio knjigu čiji mi se naslov učinio pogodnim za poklon: “Kratka povijest traktora u Ukrajini.” To je prije desetak godina bio veliki hit roman u Hrvatskoj, ali ja ga nisam pročitao jer nikad ne čitam hitove, u tome sam beskompromisan, blizak hipsterima.

U Privredniku hrpa ekipe, političari i novinari, uglavnom novinari tjednika Novosti.

“Gle Svirca, došao na Oluju Srbima. Bit će stari te potjerao iz Knina pa se ovdje hoćeš ogrebat za pečenku”, veselo me dočekao Rašeta. Tom iskusnom novinaru stvarno se ništa nije moglo sakrit, čitao me kao Okudžavinu poeziju.

Stvarno su mi procurile sline na pečenku na stolu. Doduše, nije to bila janjetina nego obična prasetina, ali konju i prasetu ne gleda se u zube, kako se kaže u narodu.

Na čelu stola stajala je i pečenku rezala potpredsjednica vlade Anja Šimpraga. Domaćici se treba ulizat pa sam njoj na poklon predao knjigu. Problijedila je kad je vidjela naslov.

“Jel to neka provokacija? Jel mi to šalje ministrica poljoprivrede?” našalila se.

“Da, to ti šalje kao opomenu da ćeš ovaj put na traktoru morat bježat iz vlade jer nisi htjela ići u Knin s ostatkom vlade”, Milorad Pupovac će kroz stisnute usne.

Tek tad sjetim se da je Anja Šimpraga kao djevojčica bila u onoj koloni koja je na traktorima napuštala Knin, Krajinu.

“Ma, ja sam izabrao tu knjigu… Da vidite da su se i u Ukrajini događale iste stvari, ljudi su morali bježat na traktorima… Ali nešto mi smeta u tom naslovu… Aha, ovo U!” brzo izvadim kemijsku iz džepa i išaram slovo U na koricama, tako da je sad naslov knjige glasio “Kratka povijest traktora u Krajini”.

Šimpraga mi se osmjehne, odreže mi najbolji, najmasniji dio od pečenke. Uz to mi na tanjur navadi obilnu porciju grahče na tavče, kako u Srbiji popularno zovu zapečeni grah koji obožavam i od kojeg grmim glasnije nego haubice, topovi na Dinari na dan kad je krenula akcija Oluja.

Uskoro se u Privredniku pojavio i duhovni pastir Porfirije. Donio je bocu neke rakije, možda dudovače. Dudovača ili ne, dudao sam je kao najslasniju, mirišljavu dudu kad sam bio beba. Krenulo se s recitiranjem Okudžave. Njegovi stihovi su mi na dudovaču pali kao metak na Tompsonov šaržer. Oprala me sentimentalnost slična kao kad sam prošli tjedan šmrkao kokain s Plenkovićevom susjedom. Skoro pa sam kleknuo pred Porfirija i tražio da mi udjeli oprost za mog starog koji je s Dinare granatirao srpsku Krajinu.

“Sve mi se otvorilo kad sam gledao inserte iz filma Oluja… Onaj jadni dječak koji je sam morao naučiti voziti traktor da bi svoju majku i sestru iz Knina izveo na sigurno područje… Odmah sam se sjetio svoje prve ljubavi, Srpkinje Gile… Doduše, ona nije na traktoru morala napustiti Đakovo, nego u tenku, oklopnom vozilu, jer joj je tata bio nekakav oficir JNA u vojarni u Đakovu. Ali to je još veća trauma za djevojčicu… Onako mala vozit se u tenku…” suza mi je procurila pri sjećanju na moju prvu ljubav.

“Tvoja suza je najbolji dokaz da iskreno oplakuješ sve prognane u ratu… Bez obzira na nacionalnost”, Porfirije mi je, kao vitez mačem, dotaknuo vrh tjemena, valjda je to bilo nešto poput blagoslova.

Podigao sam se s koljena, sjeo za stol. Na videopoziv na mobitelu nazvao sam sestru. Kad se javila, rekao sam neka starom dade mobitel u ruku. Mislio je da je pjevanje Bandiere rose u Kninu vrhunac, ali sad će vidjet da mogu ja i bolje, pomislio sam. Onda sam zagrlio Pupovca i iz sve snage zapjevao starom u zvučnik:

“Tamo daleko, daleko od mora, tamo je moja zemlja, tamo je Srbija…”

“Kad te dohvatim, zavezat ću te lancima za traktor i provuć kroz čitavu bivšu Krajinu!” životinjski urlik mog starog prolomio se čitavom prostorijom Srpske privredne zajednice.