Odlučio sam sa starim ići u Vukovar u Kolonu sjećanja da mu se pokušam iskupit za onaj incident ljetos na Oluji, kad sam usred Knina zapjevao Bandijeru rosu. Stari i još četvorica njegovih suboraca zakupili su krntiju od kombija. Pred ulazak u kombi stari je izvadio neke papire i podijelio ih suborcima Stipi, Peki, Rutavom, Pongrašiću. Na kraju i meni.

“Šta je to?” pitam.

“Kovid-potvrde.”

Dakle, moj vlastiti otac u ruku mi je upravo tutnuo lažnu kovid-potvrdu. O, jebote… Možda mi se tako želi osvetit za sramoćenje u Kninu, prođe mi glavom. Da pokažem nadležnim osobama lažnu kovid-potvrdu i završim u zatvoru. Čuo sam na televiziji da za lažnu kovid-potvrdu možeš popušit i do dvije godine.

Zgužvao sam u šaci potvrdu i neprimjetno je bacio van u blato. Sjeo sam na zadnje sjedište. Kombi je krenuo prema Vukovaru. Suborci od starog pili su rakiju iz boce i podjebavali me:

“Još se nisi oženio? Pa kad ćeš djecu napravit? S pedeset? Taman ti mali krene u osnovnu, a ti rikneš”, Rutavi me praznom kutijom cigareta pogodio u čelo.

“Ma, kakvu djecu, imat će on kucu i macu ko svi ti današnji mladi gelipteri. Zato nam je i natalitet toliko u kurcu”, Stipe će zagledan kroz prozor.

“Da su rata okusili ne bi bili takvi njonjavi”, ogorčeno će Pongrašić.

“A, zato Jandrokovića Milanović zove Njonjo, jer rata nije vidio”, pokušam temu prebacit na predsjednika Sabora.

“Ko da ga je Milanović vidio”, moj stari i dalje je mrzio Milanovića, usprkos njegovu skretanju udesno. Nije mu mogao oprostit što je s funkcije zbacio bivšu predsjednicu Kolindu na koju se stari opako ložio.

“Ja danas vidim samo te mlade kako s anemičnim prstićima po čitav dan prebiru po mobitelima. Prste bi im sjeko…” režao je Rutavi dok je Stipe na svoj ajfon preko videopoziva dozvao pjevača Marka Perkovića. Tompsonovo lice pojavilo se na ekranu.

“Marko, evo nas, idemo u Vukovar…” ozareno će Stipe.

“Bravo, momci, koliko vas je?”

“Petero. I s nama je sin od Tadije… On je neki novinar, u Nacionalu piše. Ako ti se dođe penjat na krov ko ona Danka partizanka s RTL-a i pokuša te optužit da nezakonito prisvajaš kvadrate, slobodno ga gurni s ljestava. Evo, Tadija ti daje dopuštenje”, Stipe uperi mobitel u facu mog starog.

Stari mahne Tompsonu.

“Možeš, Marko, gurni ga s krova. Ionako nema za šta živit. Nit žene ni djece. Čak je i Tomašević bolji od njega. Bar ima ženu i onog buhatog psa.”

Sad više nije bilo nikakve sumnje da mi stari želi najgore zlo. Odahnuo sam što sam se na vrijeme riješio lažne kovid-potvrde. Još sam u zatvoru mogao završit.

Tompson je preko ekrana s mojim starim i suborcima zapjevao “Prijatelji kako ste mi danas”.

Kod Vinkovaca su nas zaustavili murjaci i kovid-redari. Stipe je spustio prozorsko staklo. Murjak je rekao da moramo svi pokazat kovid-potvrde pred ulazak u Vukovar. Ne može se u Kolonu sjećanja bez kovid-potvrda.

Svi u kombiju krenu vadit potvrde. Ja sam se skutrio na zadnjem sjedištu kao posrani golub.

“A, vi? Di je vama potvrda?” upita me kovid-redar.

“Nemam…” protisnem.

Stari izbeči oči.

“Kako nemaš!? Pa dao sam ti je prije nego smo krenuli! Pretraži džepove, kurče rastreseni! Takav si i u školi bio! Sve si gubio jer se za ništa nisi morao sam brinut! Sve ti je ona glupa mater radila mjesto tebe, knjige ti svako jutro za školu spremala u torbu!”

Ja kao još jednom pretražim džepove.

“Nemam!”

“I takav bez kovid-potvrde sjedneš s nama u kombi! Klipane neodgovorni! Gori si od onih petokolonaša, domaćih izdajnika šta su nam u ratu radili o glavi! Nama braniteljima ćeš ti na Dan Vukovara širit koronu! Da nas što manje bude u Koloni sjećanja! Pa da se Srbi osile jer će vidjet da sve nas je manje, ko u Tompsonovoj pjesmi!” opet me pred kovid-redarima krenuo podjebavat Stipe.

“Nije mu dosta šta me u Kninu osramotio, pjevao komunjarske pjesme! Sad mi hoće oskvrnut i najveću svetinju, Vukovar!” stari me hrpom HVIDR-inih mjesečnika iz sve snage udari po glavi.

Zamuti mi se pred očima. Sve mi se zatrese u mozgu kao da ću napad padavice dobit.

“Nasilniče prokleti! Ti i ovi tvoji koji me ponižavaju čim sam sjeo u kombi! I onda se kao čudite kad vas ljevičarski režiseri, pisci prikazuju kao sjebane likove. Ima Dežulović pravo, jebo vas Vu…” nisam stigao dovršit rečenicu, stari mi je grubokožnim dlanom prekrio usta i lice kao neopranom kovid-maskom.

“Šta je to tvoj sin upravo izgovorio? Jesam li to dobro čuo?” Stipi je bljesnuo pogled kao da se iz čovjeka pretvara u vuka, ne Karadžića nego u onog pravog vuka iz Tompsonova spota ‘’Vjetre s Dinare’’.

“Ma, vidiš da mu je korona pojela mozak! Pa bunca… Vodite ga u izolaciju! Sve će nas zarazit!” stari me izgura iz kombija.

Ubrzo sam završio u vinkovačkoj policijskoj stanici. Zagurali su me solo u ćeliju da nikog slučajno ne zarazim. Pitao sam se je li moj mladenački uzor Goran Bare ovdje ikada završio dok je živio u Vinkovcima. Srećom, zaboravili su mi uzet mobitel, nisu me htjeli dirat zbog korone. Otipkao sam poruku znanstveniku Igoru Rudanu: “Bok, Igore, rekao si mi da ti se javim čim mi zagusti. Evo, završio sam u zatvoru jer nisam imao kovid-potvrdu. Zamisli, ja braniteljev sin da na Dan Vukovara zbog kovid-potvrde završim u ćeliji. Branitelji će izaći na ulice ako to saznaju. Molim te javi to premijeru, da me što prije oslobodi.” Ubrzo mi je stigao Rudanov odgovor: “Rekao sam ti da me zoveš ako ti se pogorša u vezi korone, a ne da te izvlačim iz tvojih besprizornih avantura. Molim te, prestani me maltretirat svojim glupostima, ionako ti ništa ne vjerujem.”