Nazvali su me iz Splita novinari okupljeni u kafiću Krom preko puta Slobodne Dalmacije. Doznali su da je dogradonačelnik Bojan Ivošević poslan u Zagreb, u jednu privatnu kliniku kod mene u Dubravi. Dali su mi adresu, nagovarali su me da ga sačekam i pokušam isprovocirat.

“Ma, neću, bojim ga se.”

“Ako to napraviš i snimiš, imaš preko ljeta kod mene u Splitu deset dana smještaj”, mamio me novinar Damir.

“Okej. Sve za besplatno ljetovanje.”

Htio sam što prije to skinut s grbače. Popio sam vina za hrabrost i krenuo do klinike. Oko sad vremena sam se tamo motao dok Ivošević nije izašao. Uhvatila me trta, bio je jebeno visok. Ipak sam mu viknuo:

“Žirafasti blitvaru! Jesi se nama zagrebačkim novinarima došao napijat krvi! Vampiru, Vurdlače!”

On trzne vratom. Zapilji se u mene kao crna mamba. Začujem ga kako si govori:

“Nemoj misliti na bijes… Nemoj misliti na bijes… Ovaj crv ne zaslužuje da zbog njega izgubiš poziciju i sve ono za što si se godinama krvavo borio.”

Nastavio sam hodat za njim. Gubio sam nadu. Neću ga uspjet isprovocirat.

‘’Nisam ti ja nikakav novinarski crv. Tebi su crvi u guzici. A možda i korona u slini, dahu. Znamo da ste svi vi blitvari zaraženi koronom jer izbjegavate cjepivo! Ne držite se distance, po rivi jedan drugom u face grakćete ko neboizmetni galebovi. Galebovi prenose ptičju gripu a vi kovid. Sad si uz svoj bijes došao nam po Zagrebu širit i kovid!” trčkarao sam oko njega kao u ringu, šamarao ga riječima.

Vidio sam kako su mu crvene fleke izbile po licu.

“Nemoj misliti na bijes, nemoj misliti na bijes… To je samo glupi purger. Ili neki došljak. Slavonac, rekao bih po naglasku”, izgovarao je sebi u bradu, pokušavajući se tom objektivizacijom situacije obuzdat, smirit.

“Da, Slavonac. Mi Slavonci vam tamo po ljeti u Splitu rintamo za male pare. Peremo tanjure, konobarimo. A ti se, gospon Dalmatinac, došao sad kod nas u Zagreb liječit od bijesa ko neka razmažena zvijezda. Tko ti plaća boravak na klinici?”

“Ja si ga sam plaćam!”

“Provjerit ćemo to mi zagrebački istraživački novinari koji smo stoput zajebaniji od splitskih!”

“Nemoj misliti na bijes, nemoj misliti na bijes”, nastavio je on mantrat kao neki Dalaj Lamin učenik.

Shvatio sam da je ta klinika stvarno kvalitetna. U par dana napravili su od neobuzdanog Dalmoša krotkog tovara koji svoj tovar bijesa mirno nosi u vrećama na leđima i ne dopušta mu da se izlije iz vreća poput zrnca pure.

Izvadio sam iz džepa štapić za kovid-test. I mahao njime kao dirigent palicom, kao da dirigiram na svoje vlastite rečenice:

“Ovaj kovid-test dala mi je jedna novinarka. Dobila je hrpu toga u školi, mora to gurat sinu u nos prije nastave. Ako djeca novinarki moraju s time sjebavat sluznice, onda ćeš se i ti sad tu testirat! Nećeš po Zagrebu hodat samo tako! Daj nos da ti ga gurnem!”

Ivošević je zastao. Tresao se od bijesa, baš vidljivo kao veš-mašina pred završetak pranja.

“Šta ćeš ti meni gurnut!?”

“Pa ovaj svoj štapić. Nećeš Dalmošu po Dubravi hodat ovako. Prije bi ti stara garda tu prodala ciglu, a mi novi smo mekši. Samo ću ti gurnut štapić. Moram provjerit jesi li pozitivan na kovid”, krenem štapićem prema njegovu nosu kao mušketir floretom.

Ivošević zgrabi kovid-štapić. Istrgne mi ga iz ruku. Prelomi ga kao slamku. Ja sam sve to snimao na mobitel.

“A, evo ga! Novi ispad bijesa, agresija! Slomio si novinaru kovid-test i to na dan kad se djeca moraju počet svaki dan testirat! Kakvu to poruku šalješ! Prelio si kap! Sad idi zatvori se negdje i čitaj Bjesove od Dostojevskog, politikom se više nećeš bavit!” likovao sam nad slomljenim kovid-štapićem.

Ivošević je uspaničeno petljao po štapiću, slinom ga pokušavao zalijepit. Uzaludan pokušaj. Nisam htio riskirat i bit mu nadohvat ruke. Možda totalno pošizi i odluči mi oduzet mobitel.

Čim sam zamaknuo iza zgrade, nazvao sam dalmoške novinare u Krom. Uzbuđeno sam im opisivao kakvu sam snimku dobio.

“Šalji, brale!” poput Oliverovog galeba zakliktao je novinar Damir.

“Ma šaljem kitu labudovu. Za ovo hoću da mi na Hvaru platite tri tjedna ljetovanja u jeku sezone. Ovo je previše dragocjena snimka, znam koliko vrijedi. Tih deset dana šta mi nudiš u svom stanu u Splitu više me ne zadovoljava. Puno sam riskirao da dobijem ovakvu snimku. Pohranit ću je i preko ljeta licitirat. Tko mi omogući kvalitetnije ljetovanje, dobit će snimku!”

“Vidi ti Svirca, nisi ni ti više naivni seljo.”

“Nisam. Čujemo se prije ljeta. Do tad skupljajte pare, zakaparite apartmane na Hvaru ili Visu dok još nije sve bukirano.”

Vratio sam se doma. Suočavanje s Ivoševićem napunilo me novom energijom. Shvatio sam da i ja ponekad mogu biti hrabar, subverzivan. Ivošević mi više nije bio dosta. Običan regionalni političar. Htio sam prodrmat neku puno jaču čunku. Samog premijera, zašto ne. Idem se malo poigrat, riskirat. Vidjet hoće li mi policija banut u rano jutro na vrata. Priključio sam se na Fejsbuk, otipkao status:

“Plenkoviću, slobodno ću ti sad reć sve što mislim o tebi. Kad želiš bit duhovit imaš neku jadnu boju glasa, ne činiš se ni nešto previše pametan. Do čega ti je uopće točno stalo u životu? Hodat okolo s tim naočalama… Šta da si na kraju i u Briselu? To želiš, tamo te njihove skupštine? Što te uopće točno ispunjava? Izgledaš kao da nemaš neku posebnu strast. Nisi čak ni zaljubljen u sebe, vidim kako uvijek izbjegavaš pogledat se u kameru. Ne kužim kako si uopće toliko dugo na vlasti. Možda je to tvoje životno poslanje, to da si malo duže premijer. I što onda? Još da bar možeš spavat dokle oćeš, ko Milanović. Al ni to ne možeš.”