Napravio sam korak unatrag pred VLADIMIROM čije mi se rumeno lice prijeteći približavalo dok je govorila o nesposobnim stranačkim puhalima, bezmudim muškarcima koji nisu mogli pridonijeti nikakvoj revoluciji jer su se kroz život probijali pridržavajući se za skute svojih edipovskih mamica

Draga Vladimira, volio bih se pridružiti tvojoj stranci. Obožavam jake žene, rado bih se podčinio tvojoj volji. Spreman sam ići na deložacije i čitavim svojim tijelom prepriječiti se ispred policajaca. Navikao sam da me gaze. Tim više što se bavim pisanjem. Honorari za knjige su ponižavajuće mali, pa rađe pišem fejsbuk statuse, kao što se i većina pisaca prebacila na fejsbuk, a Julijana Matanović otišla je toliko daleko da je novu knjigu sastavila od svojih fejsbuk statusa. Tu vam mogu pomoći jer je fejsbuk Živom zidu na početku bio glavno oružje. Ako prihvatiš moje članstvo dobit ćeš vjernog vojnika. Ukoliko uđem u sabor bit ću provokativan, dobro poznajem govor ulice i znam provocirati. A najviše… volio bih te upoznati oči u oči, bez ovog zida ekrana… Mogu podnijet samo žive zidove. Od naših tijela.”

To sam poslao na službeni mejl stranke Živi zid. Uz napomenu: “Za Vladimiru Palfi”. Nisam dugo morao čekati na odgovor. Zakazala mi je sastanak na hipodromu. Kako romantično, pomislio sam.

U štali na hipodromu dočekala me našminkanog lica. Kosa joj je bila rasuta, svježe oprana, mirisala je po sijenu ili se to osjećalo pravo sijeno iz konjskih boksova. Dodatnu privlačnost davale su joj uske, bijele, jahače hlače. Isticale su njezina savršeno oblikovana bedra. Nogavice su joj bile uvučene u čizme. Timarila je konja. Dok je četkom nježno prelazila po njegovoj dlaci, prostrujilo mi je mozgom kako bi bilo lijepo osjetit tu četku na vlastitim maljama na prsima.

RUKOVALI SMO SE. Nakon uvodnih banalija, krenula je govorit o prosvjedu “Ne dirajte mi hipodrom” koji se u subotu ovdje održao. Tvrdila je da je bio iznimno uspješan. Gradonačelnik Bandić dobio je jasnu poruku – neće mu baš lako poći za rukom otjerati konje i njihove vlasnike i na mjestu hipodroma izgradit nekakav poslovni toranj. Bit će to žestoka bitka.

“Mogu mislit. Bandić konje vidi samo kao sredstvo za oranje. A ovima na hipodromu su konji poput božanstva. Nastat će gadan sudar svjetova.”

Vladimira mi pokaže na crnog konja koji je tupo zurio u mene.

“Ti ćeš stat pred ovog tu ljepotana kad ga Bandićevci dođu deložirati. Na taj način glasovi svih ljubitelja konja prelit će se u našu stranku i nadoknadit nam gubitak birača koje su nam odvukli Pernar i Bunjac. Rekao si da znaš dobro pisat na fejsbuku. Pisat ćeš onda dirljive objave o tome kako spašavamo konje od deložacije. Svi vole konje.”

Progutao sam knedlu. Poznato je da mi je Bandić kao zaslužnom umjetniku Zagreba dao na korištenje stan u kojem je prije živjela pjesnikinja Vesna Parun. Da me vidi da sam stao u živi zid za hipodrom, istog bi me trena najurio iz stana, ni sto živih zidova me ne bi spasilo od deložacije. Da zbog konja ostanem bez stana…. Pa toliki konj baš nisam.

“Nisam se došao borit za konje… Nego za siromašne Hrvate”, procijedim.

“Kaj ti ne dođe na isto?” pogleda me Vladimira. “Napisal si da buš bil moj vjerni soldat i da buš se skroz podčini mojoj volji! A tu se već na prvom koraku opireš! Kaj si došel gubit moje vreme!?” zapjenila se na odjednom meketavom međimurskom dijalektu.

I MENI SE DOGODIO KLIK U GLAVI. U dnu štale vidio sam zamrzivač marke Končar. Ja već tri mjeseca pokušavam za HBO napisat scenarij za seriju o onom zločinu u međimurskom selu Palovec, gdje je žena u napadu bijesa udarila tvrdim predmetom vlastitu sestru, strpala je u baš ovakav zamrzivač i držala je tamo punih 19 godina. Prožela me jeza. Napravio sam korak unatrag pred Vladimirom čije mi se rumeno lice prijeteći približavalo dok je govorila o nesposobnim stranačkim puhalima, bezmudim muškarcima koji nisu mogli pridonijeti nikakvoj revoluciji jer su se, kao vjerojatno i ja sam, kroz život probijali pridržavajući se za skute svojih edipovskih mamica. Slutio sam da govori o Bunjcu i načas bio siguran da Međimurke, ako im se u nečemu opireš, mogu zapasti u taj nagli, neobuzdani bijes u kojem su te u stanju udarit nečim po glavi i usmrtiti te.

“Napravit ću što god treba!” zanjištao sam.

Lice joj je poprimilo onaj prijašnji ljupki, pitomi izraz. Pitala me imam li iskustva u sprječavanju deložacija.

“Pa… Jednom me bivša gazdarica htjela istjerat jer nisam mjesecima plaćao režije. Pa sam se lukavo dosjetio pozvat vašu ekipu iz Živog zida. Tako da imam iskustvo deložacije… ali samo iz pozicije deložiranog”, uspetljao sam se.

“Ajde, da vidim kako znaš zaleć u živi zid! putinovski će zapovjedno. Naglo sam zalegao pod konjski rep. Vladimira nije bila zadovoljna. “Lego si ko da si mrtav! Moraš se trzat ko zgažena, ali još uvijek živa škorpija… Tak da policajac vidi da mu se svašta može dogodit kad te pokuša podignut.”

Na to sam se počeo bacakat po podu, mahat nogama. Slučajno sam nogom pogodio konja u guzicu. Pa mi se dogodilo ko Fabijanu Šovagoviću kad je filmu ‘’Sokol ga nije volio’’ u bijesu šibao konja. Vranac se ritnuo. I sa zadnje dvije noge mi stao na trbuh. U jednom sam bolnom mlazu povratio sve iz sebe, grčeći se na podu od bolova. VLADIMIRA ME PSOVALA da sam tipični nesposobni suvremeni muškarac, jak samo na riječima.

‘’Mislila sam da ću kao Pepeljuga uspjet miševe pretvorit u konje! Ali miševi ostaju miševi.”

Bolno sam cijukao na podu kao miš kojem je mačka stala na rep. Podigao sam izriganu majicu i na prsima vidio tragove kopita, kao da su me žigosali u obredu inicijacije u Živi zid.

“Vladimira, ne znam hoću li ja ovo moći”, molećivo sam je gledao s poda, uvaljan u sijeno koje je prpošni vranac upravo natapao obilnim mlazom zlaćane mokraće.