Grozno buđenje u nedjelju ujutro – težak mamurluk, pio sam ogavna vina ispred HNK. I onda me još na mobitelu dočeka sms: “Umro ti je Bandić, što ćeš sad, Svirče?”. Prvo sam pomislio da je prvi april; netko me plaši, podjebava. Pokušao sam nastavit spavat. Crv sumnje nije mi dao mira. Nisam mogao izdržat. Obukao sam se, odjurio pred kafić, priključio se na internet. U tražilicu utipkao: “Umro Bandić.”

Prvi mi se otvorio portal Večernjeg s naslovom: “Umro je Milan Bandić!” Steglo mi se u grlu, nisam mogao dalje čitat. Nazvao sam staru. Odmah se javila.

“Jesi vidjela… Bandić je umro.”

“Jesam, da. Umro je i Balašević koji je bio anđeo, pa mi se nisi takvim slomljenim glasom javio.”

“Balašević mi nije dao besplatno stan na korištenje. Bandić mi je dao jer je vjerovao u mene, u moj talent, pisanje. Balašević me kroz svoje pjesme samo sjebao. Trolao je svu tu svoju publiku po Jugoslaviji da nije sramota biti luzer bez love. Dok je on zarađivao hrpu love na svojim koncertima, pjevao pjesme moćnicima. Od Tita nadalje.”

“On je barem velikom Titu spjevao stih, a ti za taj stančić u Dubravi Bandićevom psu si pjesme pisao. Eto kad nisi htio učit, fakultet završit. Pa si na to spao”, ogorčeno će stara.

“Nije ni Balašević. Padao je razrede, koliko znam ni srednju školu nije završio. I Krleža je u gimnaziji padao razrede i isto je završio tako da se na kraju morao ulizivat Titu. Bez Tita se nakon rata ne bi mogao spasit od Đilasova metka.”

“Uglavnom, nemoj sad meni kukat”, otresito će stara.

“Šta ću kad mi oduzmu stan? Nemam dovoljno love da si plaćam stan u Zagrebu. Još ću, kao u svojim najgorim noćnim morama morat otići kod Slavice u Irsku. Od tamo pisat kolumne i uz to radit neke od onih manualnih poslova kojih se gadi Žižek, fizičke poslove koji ti uništavaju duh, ubijaju kreativnost”, užasnuto ću.

“Ne bi ti škodilo prvi put u životu malo radit”, stara mi prekine vezu kao što sam ja njoj često prekidao kad bi me počela smarat svojim spikama.

Majčin hladni odjeb me dodatno uspaničio. Nisam mogao biti sam sa sobom. Stisnuo sam vocap ikonicu na mobitelu. Na vocapu imam broj od Daria Juričana, izmjenjivao sam s njim poruke kad smo dogovarali moje gostovanje u njegovoj emisiji, a i kasnije. Napišem mu: “Ej, Dario, umro je kum. Ti znaš da sam ja bio ironičan ono kad sam govorio da će on pobijedit opet na izborima i da se bojim da ću izgubit stan zbog gostovanja u tvojoj emisiji. Inače, kak si?”.

Juričan mi u sekundi odgovori: “Kaj je, Svirac, usrao si se za stan šta si ga dobio od Grada? Ja se nisam šalio. Napravit ću ono što sam obećao na svom fejsu: uzet ću ti taj brlog, dobro ga raskužit od tvojih neugodnih, stjeničavih mirisa, bacit sav tvoj namještaj i unjet nove fendi kauče, fotelje, stolice. Tamo ću za strane režisere, glumce i glumice organizirat kokainske orgije. Živio mi!’’ (osam smajlića).

Dotukao me tom vocap porukom. Mahnito sam krenuo po mobitelu pretraživat imam li broj ikoje imalo utjecajnije osobe u politici. Našao sam samo broj od Raspudića i Katarine Peović. Pritisnem Raspudićev broj. U nelagodi, jer zadnji put kad sam ga na Novu godinu nazvao, optužio me da sam ga ja u Kroli zarazio koronom. Javio se.

“Ej, Nino, Svirac je…”, pokušao sam zvučat prpošno.

“Šta hoćeš, brzo reci. S kćerkom sam na Bundeku.”

“Misliš da sad kad je Bandić umro ima ikakve šanse da vaš mostovac Troskot uđe u drugi krug za gradonačelnika?”

“Di si me sad s tim našao davit… Šta ja znam, valjda ima.”

“Ma, htio sam ti reći da će me ove komunjare iz Možemo! sigurno pokušat izbacit iz ovog stana šta sam kao zaslužan pisac Zagreba dobio na korištenje od Grada. Nadam se da vi iz Mosta nećete dopustit da se nakon Bandićeve smrti ponovi, kako pjeva Tompson, loša četrdesetpeta kad su nas komunisti rasuli diljem svijeta. Ne bih volio u Irskoj završit.”

“A, ti se to za svoju guzicu uplašio”, likovao je Raspudić.

Shvatio sam, neće od njega biti neke pomoći. Nisu nažalost svi Hercegovci kao Bandić.

“Kome si me ostavio, Milane…”, zarikao sam iz dubine duše kao iskonska hercegovačka narikača.

I onda u totalnom očaju nazvao Katarinu Peović. Iz trećeg mi se puta javila. Pitao sam je može li me nekako spojit s Možemo? Založit se kod Tomaševića da me ne izbaci iz stana kad njegovi uskoro dođu na vlast? Prijetio mi je time dok sam na pretprošlom adventu puštao muziku u jednoj od Bandićevih kućica.

“Sori, nisam ti ja više dobra sa Senfom”, odvratila mi je punih ustiju. Vjerojatno je upravo u saborskom restoranu cijedila senf po svježim debrecinkama. Nije, nedjelja je.

Postao sam svjestan da sam ostao potpuno sam. Zapravo nisam, ovakvih uplašenih danas je u Zagrebu čitava legija. Svi koji su se zaposlili preko Bandića, svi kojima je preko natječaja sredio unosne biznise…

Da razbijem tjeskobu, anksioznost, Samoborček busom odvezao sam se do Samobora. Popeo sam se na Slava Goru. Tamo je pored Bandićeve vikendice bio restoran Kuzmanović. Gazdarica me znala, njezina kćer kupila joj je sve moje knjige. Zamolio sam je kupicu vina. Uz vino, dala mi je i besplatne dvije štrukle sa sirom. Rekla je da je Bandić obožavao te štrukle. Kad je dolazio u vikendicu, prvo bi kod njih svratio po čitavu tepsiju štrukli i slistio ih na svojoj terasi.

Sa štruklama i vinom otkoračao sam pred Bandićevu vikendicu. Sunce je obasjavalo okolne brežuljke, kao u raju. Podigao sam kupicu vina. Zapjevao iz sveg glasa: “Gde si sad, gde si sad/moj priatel/denes tu sme skupaj vsi/samo tebe znami ni…