Predsjednica je rekla: ‘Htjeli bi mi smijenit JOŠ JEDNOG MINISTRA jer je u Baumaxu ukrao stiropor! Jednog su mi već maknuli zbog obične brvnare. Pa ovo nije država nego vrtić!’

Stara me poslala da pred remetinačkim zatvorom dočekam našeg rođaka Milovana. On se našao na predsjedničinu popisu pomilovanih zatvorenika. Gledao sam na njega kao na jednu od onih loptica koje iz loto bubnja uskoče u cijev za slaganje dobitne kombinacije. Takvog ga se sjećam i iz djetinjstva – sretna budala koja je živjela u nekom svom uvrnutom svijetu. I uvijek bi se izvukao kad bi mi na rođendanu nešto ukrao. A uglavnom mi je mažnjavao neke nikom potrebne gluparije: remen od plastične vinčesterke, kutijicu od kinder jajeta, prazan okvir u kojem je za vrijeme Jugoslavije stajala Titova slika. Djed Bajo ju je u strahu okačio nakon bijega iz blajburške kolone. A čim je Hrvatska postala samostalna, razderao ju je kao Spartak lance sa svojih uznojenih, robovskih prsa. Milovan je ispilio taj okvir i napravio si od njega četiri drvena pištlolja.

U zatvoru je pak završio jer je otpilio i ukrao rogove bikovima one nabrijane braće iz Đakova što su na početku Kolindina mandata došli s tim bikovima prosvjedovat pred ministarstvo poljoprivrede zbog neke državne raspodjele zemljišta, a Kolinda se založila za njih. Osobno je esdepeovskom ministru poljoprivrede upala u ured, a ovaj maltene pobjegao pred njom kroz prozor jer se u kampanji prijetila da će šakom udarat po stolu i svemu što joj se ispriječi na putu.

TOG SVOG ROĐAKA PO IZLASKU iz zatvora odveo sam k sebi u Plitvičku da se okupa, sredi prije povratka u Đakovo. Rekao sam već, oduvijek je bio puknut u mozak, ali sad nakon zatvora je to posebno uzelo maha. Postao je opsjednut Kolindom. Zbog tog što mu je udijelila pomilovanje, osjećao se izabranikom. Uz kavu mi je bulaznio da je on u zatvoru bio poput onih terakota vojnika što smo ih iz tramvaja vidjeli izložene na Trgu Bana Jelačića. I među svim tim okamenjenim, ukletim vojnicima, kraljica Kolinda odlučila je baš njega povratit u život, kamen ponovo pretvorit u krv i meso.

“Fakat si puko. Govoriš o toj Kolindi kao klinci o princezi Elzi… Doduše, s onom svojom plavom kosom Kolinda dosta i baca na Elzu”, pripalio sam nam cigarete.

Pa sam mu se pohvalio da mi je iz predsjedničina ureda naručena drama o Anti Gotovoini. Sav se izbezumio. Na koljenima me molio da odemo do Kolinde na Pantovčak da joj zahvali na pomilovanju i da je pita zašto je baš njega pomilovala. Sigurno postoji neki viši, užasno zanimljiv razlog koji on mora doznat. Ili će potpuno izludit razbijajući glavu zašto se našao među izabranima.

Iduće jutro krenuli smo na Pantovčak. Pravio sam se da sam nam dogovorio sastanak. Htio sam se pred rođakom napravit važan, on je u obitelji jedini bio veći gubitnik od mene. Mislio sam, prošetat ćemo do gore, a onda ću mu prodat priču da je Kolinda morala na izvanredni tajni sastanak zbog afere oko smjene prvog čovjeka SOA-e. Ali onda se Milovanu, sretnoj budali ponovo uplela u sve to sudbina. Na trećini puta do ureda, zaustavila su nas dva murjaka, rekli da prijeđemo na drugu stranu kolnika. Zašto? Jer će predsjednica tu protrčat svoj jutarnji trening.

“VIDIŠ, ŽELI SE PONOVO VRATIT u formu, imat struk kao princeza Elza. Tako je i Madona zabrijala u tim godinama… Očito je od opsjednutosti tjelovježbom zaboravila na naš sastanak”, protrtljao sam.

Milovan je kao opsjednut slušao murjake. Prešli smo na drugu stranu, stali pored voćarne. Milovan se nije htio ni pomaknut. Navirivao se gore niz ulicu, napeto čekajući kada će se Kolinda poput ptice trkačice strčati niz kolnik. Oči su mu sjale u nekom bolesnom nadahnuću u kojem je valjda i prepilio rogove onim bikovima zbog kojih je mjesece odležao u Remetincu.

U trenutku kad je na suprotnom kolniku ugledao plavokosu trkačicu, on se sjurio iza voćarne. Vratio se s s hrpom stiropora, manijački ga izrulio na asfaltu. Šakama je zagrabio izmrvljeni stiropor i bacio ga prema Kolindi. “Evo, stvorio sam za vas snijeg, predsjednice moja! Znam da kao i princeza Elza patite kad ga nema!”, poviknuo je u suludom zanosu.

Nije mi bilo na kraj pameti da je njegovo ludilo baš toliko progresiralo u zatvoru. Na to se na njega sjurio crnomanjasti tip iz voćarne, ali i Kolindini tjelohranitelji. Napravili su na njemu brdo, kao hrpa Rimljana na Asterixu. Tko zna kako bi završio da Kolinda nije naredila da se maknu s njega. Ugledavši je s poda, onakav izgažen očarano je izustio:

“Puno ste ljepši nego na televiziji… Snježna princezo naša…”

Kolinda je tjelohraniteljima rekla da ga ne hapse, ali onda je voćar počeo kukat da mu je ukrao i uništio stiroporne kutije za poriluk.

“Šta, sad bi još zbog stiropora trebalo počet hapist ljude… Kao što bi mi htjeli opet smijenit još jednog ministra jer je navodno u Baumaxu ukrao stiropor! Jednog su mi već maknuli zbog obične brvnare, a ovog bi zbog stiropora! Pa ovo više nije država nego dječji vrtić!”, predsjednica je svoju ogorčenost istresla na nesretnog voćara koji je sav problijedio. Valjda je već vidio kako ona na licu mjesta u afektu ispisuje dekret da mu se sruši voćarna isto onako kao što je bez znanja premijera ispisala ostavku šefu SOA-e.

A MOJ LUDI ROĐAK je ustao s pločnika, stisnuo ruku svoj spasiteljici.

“Milovan Šarić! Vi ste me osobno pomilovali, ukinuli mi zatvorsku kaznu… Ja moram saznati zašto ste baš izabrali mene, princezo naša…”, preo je poput umilnog mačeta.

“Milovan… Valjda se to mojoj komisiji učinilo zgodnom doskočicom… Milovan, pomilovan”, pomilovala ga majčinski po tjemenu.

A moj rođak je zbog svog onog izmrvljenog stiropora oko sebe izgledao kao snjegović Olaf koji se doslovno topi od nježnosti pred svojom princezom Elzom.