Ispred pekare neki prosjedi tip u skupom odijelu. Proždire krafnu. Bijelo mu svuda pod nosom, prah mu se rasuo i po kravati. Shvatim, pa to je GRADONAČELNIK PULE, Boris Miletić

Oslonjen o kameni zid šeretski sam stajao na travnjaku na vrhu pulskog Kaštela. Noć, zvijezde, puni mjesec. Pogled na zidine Arene. Dizalice u propalom brodogradilištu Uljanik. Kako dekadentno i privlačno. Kao da sam car, rimski. U pola sata prišla mi je već treća glumica iz predstave “Lizistrata”, tu na Kaštelu.

“Uživaš u pogledu?”

Kimnem.

“Svidjela ti se predstava? Imam osjećaj da smo prenjeli tu pozitivnu energiju koju smo između sebe upili…”

“A, imate li još šta što bi mi gledatelji mogli upiti od vas glumaca?”

Zbunila se.

“Kako misliš…”

“Pa ta pozitivna energija. Ja bih isto sad još malo te energije…”

Glumica se zbunjeno osmjehne.

“Nakon predstave baš nemamo više energije…”

“Nema ništa bez energije. To je dobro znao načelnik grada u vašoj predstavi. Zato ju je stalno ušmrkivao u sebe.”

“Nisi mi rekla kao se zoveš?”

“Ajoj da, sori. Andrea.”

Rastvorim katalog predstave. Vrškom kemijske klizio sam po ulogama ispod kojih su bila otisnuta imena glumica.

“A, Kritika… Ti si Kritiku glumila…”, znalački ću kao da sam upućen u tu grčku komediju za koju nikad u životu nisam čuo.

“Kritilu misliš…”

Narogušim se na to njezino ispravljanje.

“Da si u predstavi tako razgovijetno izgovarala tekst možda bih te čak i čuo. Onako si sličila na ribu koja poluživa na pladnju na rimskim orgijama hvata zrak.”

GLUMICA PROBLIJEDI kao da se pred njom na zidinama pojavio duh rimskog centuriona.

“Usporedit ćeš me u tekstu s polumrtvom ribom?”

Zadovoljno sam šutio, baš kao polumrtva riba. Glumica ode. Kemijskom sam odrešito prekrižio njezino ime u katalogu.

Nisam morao čekati ni da cigaretu pripalim a pred mene se nacrta nova glumica. Sad znam što je osjećao Neron kad bi davao ubijati nedarovite glumce koji nisu znali interpretirati njegove stihove. Ova je bila povisoka, vižljasta, jarko crvene kose. U predstavi je na spolni odnos vabila zagorenog muža, a kad ovaj više nije mogao izdržat i isukao je svog nabreklog Tvrtka, rekla je lukavo da će mu se podat tek ako njegova vojska potpiše mir sa Spartom.

“Gala…”, vrckavim glasom rekla je sad meni.

Nisam u prvi mah skužio je li to misli na mene… Da sam gala kit iz metropole koji je u Pulu došao o njihovoj predstavi sastavit prikaz u najutjecajnijem političkom tjedniku. Da ne ispadnem previše tašt i samoživ kao neki hrvatski glumac, odvratio sam:

“Da, baš gala večer… Odličan ketering, odlična istarska vina… Sad mi samo fali još onog što je ušmrkivao vaš načelnik u predstavi, pa da mi doživljaj Pule bude potpun.”

Ona se nakašlje.

“Gala… To mi je ime.”

“Da, naravno…”, rastvorim katalog predstave.

“Ti si Mirnu glumila.”

“Mirinu misliš?

Kimnem.

“Malo si je premirno glumila. Kao da su tebi prije predstave dali najmanje onog praha što ga načelnik ušmrkava. Nisam znao da se taj prah trošio tu u Puli još u vrijeme Rimskog Carstva… Pa da, od čeg bi se drugog onako raspojasali na orgijama…”

“Predstava se događa u staroj Grčkoj, ne Rimu… Grci nisu ušmrkivali nikakav prah…”

Odmah planem. Poput Rima kad ga je Neron zapalio radi pjesničke inspiracije.

“Ne moraš ti meni docirat o Grčkoj i Rimu. Meni, koji se jednom tjedno sastajem s Igorom Mandićem u konobi Maslina na Črnomercu. U Igorovoj knjizi ‘Prijapov problem’ piše da su Grci i Rimljani itekako imali problema s bijelim prahom…”

Gala nestane, više nije bila sposobna trpit moj osoran ton.

ONDA SE NACRTA GLUMICA kovrčave kose.

“Baš lepa noć…”, kaže na ekavici.

“Ti si i dalje u ulozi? Mislim na ono kad su Spartanci u predstavi govorili kao Srbi koji se zbog pičke moraju pomirit s Atenjanima, odnosno Hrvatima. Samo što je tvoj srpski izvještačen.”

“Ali ja jesam iz Srbije…”

“Tim gore za tebe.”

Uto nam s čašom vina u ruci pristupi Mada Peršić koja glumi glavnu, Lizistratu, napornu idealistkinju koja se zbog ideje odrekla kurca.

“Curke mi kažu da si malo previše oštar… Koristiš priliku što ćeš jedini pisati o premijeri. Neka, neka. Hoće ići preko cijele stranice? Stavi što veće fotke”, široko se osmjehnula Mada.

Nisam stigao odgovorit, neka nova glumica uhvatila me snažno za lakat, povukla u stranu. Oči su joj mačje svijetlile na mjesečini dok mi je sipala:

“Petnaest godina pišeš o meni, ili negativno ili ništa. Dokad?”

Blijedo sam je gledao, prije petnaest godina tavorio sam u Đakovu i piskarao u Lipa mil bilježnicu. Stala je miješati bokovima kao Saloma pred carem Herodotom.

ŠTO SAM SE VIŠE NALOKAVAO VINOM, to se u meni više budilo iskonsko zlo, rešetao sam glumice zlobnim komentarima kao partizani mecima Talijane ovdje u Istri. Od sveg tog naboja i jutrošnjeg putovanja u Brioni d.o.o busu s pokvarenom klimom, malo sam i zakunjao na zidiću. Kad sam se probudio oko mene nije bilo nikoga. Prazan travnjak. I neka podeblja žena što je podizala čašu s poda. Odmah sam bio na gotovs.

“Tvoja gluma danas bila je praznija od te čaše”, dobacim joj. Nezainteresirano odvrati da ona nije glumica nego čistačica.

Sunce se već podizalo iznad dizalica u Uljaniku, spustio sam se u grad. Pekara Brionka bila je otvorena u ranu zoru. Ispred neki prosjedi tip u skupom odijelu. Proždire krafnu. Bijelo mu svuda pod nosom, prah mu se rasuo i po kravati. Podočnjaci, podbuhlo lice. Shvatim, pa to je gradonačelnik Pule, Boris Miletić. Bingo. Možda nije još sve izgubljeno.

Priđem mu.

“Praha tog… kupit…”, jezik mi se zapleo od cjelonoćnog bančenja.

“Haooo, anuuu, eee.”

“No parlare italiano.”

“Aeeeee ta-da.”

“Praha, praha mi…”

“Aeee. Auuu.”

Odbauljao je pločnikom, ravno preko travnjaka, činilo se da bi ga jedino more moglo zaustaviti.