Na Svisvete sam otišao u Đakovo zapalit svijeću na grob svog djeda Baje. Stara je sva nekako živnula. Priznala mi je da se, otkako je stari preselio kod svoje ljubavnice u Oćestvovo, osjeća nekako oslobođeno. Nije još saznala da mu je ta ista ljubavnica zatrudnila, a ja je nisam želio zamarat s tim, kvarit joj sreću za koju je ustvari najzaslužniji bio moj prelazak na treću godinu na Filozofskom. Cvala je od ponosa.

Na povratku s groblja pažnju mi je privukla obavijest prikačena na ploču ispred katedrale: “Sestre svetog Križa organiziraju u samostanskoj crkvi trodnevno klanjanje za sretan ishod izbora. Pozivamo vjernike da nam se pridruže u molitvi na ovu nakanu važnu za budućnost našeg naroda”.

Vođen znatiželjom, ali i nanovo razbuktalim žarom nekadašnjeg ministranta, u subotu nakon jutarnje mise odbauljao sam na to klanjanje u samostansku crkvu. Malo sam zakasnio. Vjernici su se već izmoljavali. Sjeo sam u klupu u sredini. Molitvu je vodila časna sestra Frana Marija koju sam itekako dobro poznavao. Ona mi je nekad predavala vjeronauk.

SVI OKO MENE SU IZMOLJAVALI nekakve monotone molitve koje sam s vremenom zaboravio. Onda bi na kraju svake sestra Frana Marija rekla: Gospodine, usliši nas. Sve me to dosta razočaralo. Očekivao sam neku aktivnu, politikom nabijenu molitvu, navođenje imena… Da se molimo za pobjedu određenih političara s navođenjem njihovih punih imena, prezimena, da se jasno imenuju stranke koje preporučamo Bogu za pobjedu na izborima. Da to bude nešto konkretno. Ovako sam se osjećao kao da sam zalutao na neki tajni skup na kojem se svi nešto šifrirano, apstraktno izražavaju. Jedva sam prikrivao zijevanje. Onda sam odlučio razdrmat atmosferu, unijet u sve ovo bar malo neke navijačke atmosfere. Pričekao sam da se dovrši to neko deseto izmoljavanje klanjanja, a kad je sestra Franja Marija zaustila po tko zna koji put ono svoje Gospodine usliši nas, ja sam nadodao:

“Usliši nas da na izborima pobijedi Tomislav Karamarko!”

Ta moja molitva baš je poput jeke odjeknula akustičnim, prastarim zidovima samostanske crkve. Nastao je muk. Kao da sam glasno izrekao ono što je svima ležalo na srcu. Sestra Frana Marija zagledala se u mene pogledom punim neke majčinske topline, dragosti.

“Ja sam Svirac… Pavle, sjećate li me se? Predavali ste mi vjeronauk u osnovnoj i srednjoj”, razdragano ću ostarjeloj časnoj.

Samo je nešto promrmljala, odmahnula rukom kao da tjera ispred nosa zimsku muhu koja je zaboravila uginut.

“Sjećate li se kad sam vam u drugom srednje na vjeronauk došao s Ničeovim Zaratustrom i pitao vas zašto o Bogu pričate kao da je još živ kad je Niče još u prošlom stoljeću, poput lovca koji je upravo ustrijelio jelena u šumi, svečano objavio da je Bog mrtav? I onda sam vam još izrecitirao jednu od svojih prvih pjesama… Išla je ovako nekako: Umro mi je Bog i sve je besmisleno prazno, sumanuto negdje trčim, no ubrzo izmoren padam, onda dugo ležim i volio bih tako stalno… Sjećate li se, sestro Frana Marija?”, nabrijano ću, opaučen nostalgijom.

Staroj Frani Mariji kao da su ti stihovi prokrčili u korov zaraslu stazu sjećanja.

“Da, da… Stalno si me nešto maltretirao, prkosio mi s tim Ničeom… Mama ti je bila ona glavna esdepeovka tu u Đakovu. Kako to da si ti takav počeo sad ić molit u crkvu?”

“Pišem veliki povijesni roman o Tuđmanu i stvaranju Hrvatske. Ne bih li se što bolje pripremio za taj pothvat, pročitao sam hrpu publicistike o Tuđmanu. Doživio sam pravo otkrivenje kad sam u jednoj od biografija pročitao tvrdnju don Živka Kustića da je Tuđman zapravo bio zakleti ničeovac. Da je na povijest gledao kao na krug, da je baš kao Ničeov Zaratustra povijest vidio kao vječno vraćanje: sve ide i sve se vraća… Nema poboljšanja, nema napretka. Niče je tvrdio da čovjek može spoznat slobodu i postat nadčovjek tek kad postane svjestan da je kao hrčak postavljen u kotač koji se unedogled vrti i daje hrčku osjećaj da se kreće prema naprijed, iako stoji na mjestu. Poučen tom filozofijom, Tuđman je bio svjestan da nova Hrvatska mora bit gotovo ista kao i ona u srednjem vijeku… Vama u Crkvi je to idealno odgovaralo jer je u srednjem vijeku crkvena vlast bila odmah uz državnu. Nije ni čudo da ste obožavali Tuđmana, a da danas organizirate klanjanja kako bi njegova nova, možda još puno stamenija, beskompromisnija varijacija u liku Karamarka došla na vlast. Kao zakleti ničeovac i ja ću to podržat. Život je krug! Vječno obnavljanje istog. Desničar svako malo mora potuć ljevičara e da bi se ovaj imao vremena domišljat kako ponovo zajahat vlast… I tako u nedogled! Jer život je vječno kruženje!”, dok sam to izgovarao, zapao sam u zanos.

“Aleluja! Aleluja!”, poviknuo sam i onda se sumanuto, kao u nekom transu otišao klanjati pred drveno raspelo nad oltarom. Baš kao što sam se prošli tjedan kod Pere Ustaše klanjao pred Karamarkom moleći ga izdašni državni poticaj za moj epohalni roman o Tuđmanu.

“Šta to izvodiš, majmune jedan!”, uznervozila se sestra Frana Marija.

“IMATE PRAVO, SESTRO FRANA MARIJA, ja sam majmun! Za Zaratustru je majmun ono najniže na čovjekovu uspinjanju prema nadčovjeku… Tuđman se uspeo do nadčovjeka, a sad to pokušava i Karamarko. Ali za to uspinjanje potrebna im je i hrpa majmuna. Da se pridržavaju za njihove repove dok se, kao akrobati na žici smrti, nesigurno približavaju točki preobraženja u nadčovjeka. A, ima li boljih majmuna od nas hrvatskih intelektualaca, literata i kolumnista?”, zapitao sam se, zagledan u oltarsko raspelo nad sobom.