Samo nam ti možeš pomoći, Pavle. Sudbina Hrvatske u tvojim je rukama.”

Te riječi izgovorila je Marija Nemčić, ravnateljica Programa na HTV-u. U moju potleušicu u Todorićevu vinogradu pod Sljemenom došla je u pratnji urednika emisije “Na rubu znanosti” Krešimira Mišaka. Njezino dramatično obraćanje navelo me na pomisao da se radi o nekoj katastrofi koja će uskoro zadesit Hrvatsku. Mogla je to biti nova pobjeda HDZ-a na izborima.

„Kako ste me uopće našli?” zanimalo me prije svega.

„Vaš stanodavac Todorić doveo nas je ovamo. Eno ga dolje u vinogradu”, Marija se navirila kroz prozorčić umrljan izmetom muha.

„Jel me vi to snimate za skrivenu kameru?”

„Da barem. Nitko sretniji od mene”, Marija je izvadila mobitel.

Primaknula mi je ekran. Na ekranu je bila neka fotka. Pažljivije sam je pogledao. Na fotki je bio pobjednik Dore, Bejbi Lazanja – leži u krevetu totalno blijed, neobrijan, pogleda uprtog u prazno. Na prsima mu leži rasklopljena moja knjiga ‘’Strovaljivanje’’.

„Što je to s Lazanjom?” upitao sam.

„Znate li da ima problema s tjeskobom, napadima panike?”

Kimnuo sam.

„Vidio sam neke njegove izjave… Kako se godinama bori s anksioznošću, tjeskobom. Ali rekao je da nakon pobjede na Dori te svoje demone drži na uzdi.”

„Više ne drži. Tvoja knjiga bila mu je okidač. Nakon što ju je pročitao, smoždio ga je osjećaj da ništa nema smisla, da je život samo niz užasa, poraza i poniženja. Da ništa ne može završiti dobro, pogotovo kad si Hrvat. Izgubio je sigurnost u svoj trijumf na Eurosongu. Dotuklo ga je kad je na kladionicama vidio da je izjednačen sa Švicarskom. Prestao je vjerovat u ankete baš kao Domovinski pokret u predizborne ankete”, Mišak je to izgovorio smrtno ozbiljnim glasom.

„Javio nam je da odustaje od nastupa na Eurosongu. Paralizirao ga je strah od neuspjeha. Uvjeren je da bi na Eurosongu doživio teški fijasko. Radije će ostat ležat u krevetu. U krevetu mu se ne može ništa loše dogoditi”, nadovezala se Marija Nemčić.

„Baš kao što će većina Hrvata na neradnu srijedu ostat ležat doma umjesto da idu glasat. Strahuju da će svojim glasom dovesti na vlast neke nove morone koji će Hrvatsku gurnut u još gore rasulo. Tako ću i ja. Ne želim da moj glas pomogne nekom ridikulu da dobije saborsku plaću, bonove za saborski restoran u kojem…”

Nisam uspio dovršiti, u potleušicu je zakoračio moj stanodavac Todorić.

„Zbog takvih kao ti HDZ će ostat na vlast i nastavit krast. Otimat!” uzrujano će.

„Vi mi, Gazda, nemate šta spočitavati… U zadnji čas odustali ste od izlaska vaše stranke na izbore. A toliko sam vjerovao u vas, veselio se glasat za vašu stranku. Bili ste sigurni u svoju pobjedu, a onda naglo odustali”, izvadio sam iz ladice letke Todorićeve stranke Zajedno Hrvatska i nagurao ih u peć.

Todorić je tužnim pogledom pratio kako njegove letke zahvaća plamen.

„Očito su vas, kao i Bejbi Lazanju, uhvatili tjeskoba, anksioznost, strah od poraza, poniženja”, promrsio sam.

„To je ono što novi svjetski poredak želi napravit od ljudi. Da postanu pasivni, malodušni, uplašeni”, začuo sam Mišaka.

„Možda smo takvi postali od kemtrejlova. Nebo nad Hrvatskom išarano je kemtrejlovima kao dječja crtanka bojankama. Pogotovo ovih par mjeseci pred izbore. Tko zna čime nas zaprašuju… Sigurno nečim što u nama izaziva anksioznost, napade panike, strah od ikakve promjene. Tako da na izbore izađu samo motivirani glasači HDZ-a”, prebacio sam lopticu na Mišakov teren teorija zavjera.

Marija Nemčić ošinula me pogledom kroz okrugla naočalna stakla.

„Pustimo sad bapske priče. Došli smo kod vas da spasite Bejbi Lazanju. Nije postao anksiozan od kemtrejlova, nego od vašeg pisanja. Sad je vama na savjesti. Kako ste ga uveli u anksioznost, tako ga i izbavite. Vratite mu nadu, uvjerite ga da ipak nije sve tako crno kao u vašim knjigama. Da ne smije pokleknut, mora nastupit na Eurosongu.”

„Moj učitelj Dejvid Ajk kaže da se problem koji je nastao na jednoj razini svijesti može riješiti na višoj razini svijesti. I da gmazovi mogu zavladat uglavnom ljudima slabijih intelektualnih sposobnosti. A ti spadaš u te, Svirac. Gmazovi kroz tebe odašilju tekstove koji loše utječu na ljude, pogotovo na mlade. I Bejbi Lazanja je žrtva gmazovskog entiteta koji je zavladao tvojim bićem”, Mišak je iz torbe izvukao kacigu na kojoj su bili nekakvi čipovi, žice, antene. Izgledala je kao rekvizit i starih SF filmova.

„Znači, nogometaš Lovren ipak nije bio toliko nogometaški priglup kad je napisao da je Bejbi Lazanja nadahnut demonom”, uzeo sam u ruke Mišakovu kacigu.

„Stavi je na glavu”, naredio mi je.

Poslušao sam ga. Kaciga je bila teška nekoliko kila.

„Što ću sad?” uzdahnuo sam.

„Za koju sekundu bit ćeš podignut na više stanje svijesti”, Mišak je izvadio kablove, priključio ih na kacigu i svoj mobitel.

„Upravo te spajam sa svijesti Bejbi Lazanje. Ti ćeš mu onda putem svojih prosvijetljenih misli slati samo pozitivne poruke koje će osnažiti njegovu okrhnutu svijest. Budi kreativan. Puno kreativniji nego u pisanju.”

Mišak mi je na videopozivu držao Bejbi Lazanju koji je ležao u krevetu, totalno odsutan.

Koncentrirao sam se, u mislima izgovarao:

„Pobijedit ćeš na Eurosongu. HDZ neće pobijedit na izborima. Mladi više neće morat iseljavat iz Hrvatske kao u tvojoj pjesmi. Sve će biti dobro, turistička sezona oborit će rekorde…”

Lazanja je naglo poskočio iz kreveta i uzviknuo sretno:

„Rim tim tagi dim!”

„Nadam se da će i od HDZ-a nakon izbora ostati samo dim”, Todorić je u ritmu Lazanjine pjesme triput kucnuo po drvenom zidu potleušice.