U knjižari Vuković Runjić čitao sam roman Svetislava Basare “Andrićeva lestvica užasa”. Tome sam se nedavno domislio. Umjesto da kupim neku novu knjigu, čitam je u knjižari. Svaki dan po dvadesetak stranica, čak si papirićem označim gdje sam stao. Samo što ovaj put nisam u knjižari bio samo radi čitalačkog iskustva. Čekao sam da se pojavi vlasnica knjižare, donedavna pročelnica za kulturu Milana Vuković Runjić.

Bio sam već skoro na polovici Basarine knjige kad se Milana napokon pojavila. Poznavali smo se površno s raznoraznih promocija knjiga. Znao sam da voli lijepo izgledati, pa sam joj odmah ubacio kompliment:

“Bok, Milana. Fino si preplanula”, izrazio sam se kroz rimu, jer sam također znao da voli poeziju.

A u sebi sam pomislio: “Jebe se njoj, Senf ju je maknuo s pozicije pročelnice, ali joj nije mogao dat otkaz jer ima neraskidiv ugovor na još dvije godine. Pa ju je samo nježno premjestio na nekakvu drugu poziciju na kojoj ona neće više imat nikakvog utjecaja, ali niti nikakvih obaveza. Iduće dvije godine moći će bit na moru dokle god joj se prohtje, totalno se posvetit književnosti, stvaranju. Izvan sezone na Jadranu je ljepše nego ikada, još uvijek sunčano, ali ne onako vrelo kao ljeti. I nema toliko tih nesnosnih turista.”

“Jesi se opet došao ogrebat za neku našu knjigu? Uvijek istu priču prodaješ. Kažeš da ćeš pisat o knjizi, uzmeš i nikada ništa ne napišeš”, začujem Milanin podrugljiv glas.

“Ne. Ovaj put došao sam po nešto puno vrjednije od usranih knjiga”, uzvratim pomalo drsko.

Knjižar podigne smoreni pogled s kompjutora.

“Došao sam ti ponudit nešto što bi tebe moglo spasit na duži rok. Spasit i ovu tvoju knjižaru za koju ti se Senf prijeti da će ti je oduzet.”

Milani zainteresirano zasvjetlucaju oči. Uvijek je za neku akciju, to mi se sviđa kod nje.

“I meni Senf visi nad glavom, njegova ekipa želi me izbacit iz gradskog stana koji mi je udijelio naš dobri Milan. Već mjesecima smišljam kako da sjebem tu zelenu ekipu iz Možemo koja nije samo zelena po ekologiji nego i po neiskustvu”, spustio sam Basarinu knjigu na policu.

“A ti kao imaš iskustvo u politici”, opet će podrugljivo Milana.

“Nemam ni ja. Ali zato treba slušat iskusnije. Pripuza, na primjer.”

Milana se vidno lecnula na spomen tog prezimena. Nastavio sam:

“Ubacit ću se u bergmanovsku igru šaha sa Senfom na isti način na koji to radi Pripuz!”

“Kakva bergmanovska igra šaha, šta baljezgaš?”

“Pripuz se uredno prijavljuje na natječaje Grada, nudi najnižu cijenu za zbrinjavanje otpada. I samim tim, ako se drži legalnosti i pravila, Senf mora Pripuzovoj firmi dat posao. Tako ću se ja prijavit za mjesto novog pročelnika kulture. I napisat ću da pristajem na plaću nižu od svih ostalih kandidata.”

“Haha, pa nije to aukcija, nego natječaj za pročelnika, to je ozbiljna stvar!”

“Baš zato što je ozbiljna sam i došao od tebe potražit pomoć. Proučio sam sve navedene kandidate za pročelnika kulture. Među njima je favorit ona Emina Višnić. Nju su zbog loše vođene dokumentacije prozivali da je uništila projekt Rijeka grad kulture. A i ostali kandidati mi djeluju nemarni. Sigurno nitko od njih neće znat točno ispunit prijavu za natječaj. I tu dolazim ja na scenu, odnosno ti. Ti si taj obrazac već jednom uspješno ispunila i postala pročelnica. Sad napiši meni prijavu. Ja ću onda sigurno jedini od kandidata imat pravilno ispunjenu prijavu. A Možemo se hrusti da su teški legalisti. Neće imat izbora, morat će me postavit na tu funkciju.”

“Ja da tebi ispunjavam prijavu? Težak je to posao, zašto bih ja to tebi radila?” kiselog će lica Milana.

“Jer ćeš imat i ti hrpu koristi kad postanem pročelnik. Ovu knjižaru ostavit ću tebi i još ti dodijelit iz proračuna hrpu love za tiskanje mojih sabranih djela. Dat ću pare i glumcu i redatelju Ivanu Ožegoviću za snimanje serije filmova po mojim knjigama. I slikaru Zlatanu Vehaboviću također obilnu lovu da mi oslika naslovnice na mojim sabranim djelima!” usprcoljio sam se.

“Ne možeš to tako.”

“Šta ne mogu, kako je Bandić mogao! Samo treba igrat lukavo i imat muda! Joj kako će mi se ulizivat svi ti glumci, režiseri, ravnatelji kazališta kad postanem pročelnik! A ja ću ih ponižavat dok mi se ulizuju! Jedva čekam! Sredit ću i da Vrgoč i Buljan ostanu u HNK pa da Buljan režira dramu o mom djedu domobranu, imam već i naslov, ‘Kopito s Bleiburga’.”

“Misliš da je bit pročelnik kulture samo uživanje. A što ćeš kad te počnu kazališta zatrpavat svojim problemima kao što su mene oni iz Gavelle. Već više od godinu dana nitko im ne obnavlja zgradu kazališta. Potucaju se po tuđim kazalištima.”

“Ko ih jebe, nabavit ću im dvije, tri kočije, pa neka sa svojim brojnim ansamblom postanu putujuće kazalište ko ono u Maks Bunkerovoj Družini od vješala”, pokažem na krimić Maksa Bunkera izložen na polici.

“Radi kako hoćeš, ja imao posla s knjižarom”, uzdahnula je Milana.

Tutnuo sam joj u ruke hrpu papira koje treba ispunit za javljanje na javni natječaj.

“Tjedan dana ti je dosta za to ispunit?”

Ništa nije odgovorila. Izašao sam iz knjižare. Hodajući Teslinom razmišljao sam hoće li mi na natječaju za pročelnika kulture veliki minus biti to što nisam završio fakultet. Ma, valjda neće, pomislio sam, ni Krleža nije završio nikakav fakultet a bio je direktor Leksikografskog zavoda. Ljevičari simpatiziraju to da se išlo svojim putem, mimo malograđanskih formi.