Već sedam dana izjeda me grižnja savjesti. Osjećam se slično kao Raskoljnikov nakon što je ubio staru lihvaricu. Ja sam, vrlo vjerojatno, ubio robotaksi poduzetnika i inovatora Mate Rimca. Ali da ne brzam… Potanko ću iznijeti pojedinosti, pa neka čitatelji, poput nemilosrdne porote, odluče jesam li kriv. Putopisac i influenser Oleg Maštruko pozvao me prije desetak dana na predstavljanje Rimčeva robotaksija u kampus u Kerestinec. Kerestinec je od Zagreba udaljen oko 12 km. Do tamo smo se vozili autobusom Samoborčekom. Maštruko je svako malo negodovao što je, umjesto u infrastrukturu Hrvatskih željeznica, hrpa javnog novca ulupana u Rimčev robotaksi.

“Željeznica je nešto iskonsko. Shvatio sam da su vlakovi najbolje prijevozno sredstvo. Ne zakrčuju promet, ne pridonose globalnom zatopljenju.”

“To govoriš samo zato što si počeo influensirat za HŽ”, podsmjehnuo sam se.

“Vlak je najopjevanije prijevozno sredstvo u književnosti. Najbolje Tolstojeve pripovijetke odvijaju se u vlaku.

“Vlak je relikt prošlosti. Danas služi još samo da se sirotinja baca pod njega. Uostalom, taj trend bacanja pod vlak uvela je Tolstojeva Ana Karenjina.”

“Ali u vlaku se najbolje ogladni.”

“Ogladnio sam ja sasvim dobro i u busu. Zašto nisi ponio neke sendviče?”

“Zato što će na predstavljanju robotaksija bit hrpa kanape sendviča, takosa.”

“Tako se govori! Umirem od gladi!” požalio sam se.

Baš kao što su siromaštvo i glad kumovali da Raskoljnikov ubije staru lihvarku, tako je glad odigrala bitnu ulogu i u mom ubojstvu Rimčeva robotaksija.

Čim smo ušli u ogromnu garažu u kerestinečkom kampusu, osim svježe ispoliranog robotaksija spazio sam i stolove pune fensi hrane, vina, gaziranih pića. Odmah sam si na tanjurić natrpao njoke i štrukle sa sirom. Odlučio sam ne udarati odmah po vinu. Uzeo sam bočicu Koka kole. Teško je sve to bilo jesti i piti stojećki, još teže nego torbati u tom položaju. Pa sam jednostavno sjeo na pod i naslonio se na kotač robotaksija. Skoro nikog nije bilo u garaži, svi su se strčali dočekat premijera Plenkovića. Oleg je sa skeptičnim izrazom na licu proučavao robotaksi. Podsjećao je na samoborskog seljanina koji na vašaru odmjerava tele s dvije glave.

Odvrnuo sam čep s Koka kole. U garažu su se upravo spustile dvije ženske, jedna bolja od druge. Ova u uskim, ljetnim hlačama, obratila mi se na simpatičan način:

“Ti sigurno nisi iz HDZ-a…” rekla je.

“Sačuvaj Bože”, odvratio sam.

“Naravno da nisi. Ovi iz HDZ-a su tako uštogljeni, dosadni. Hrpa uvlakača. Eno, gore su se kao vrane oko pšenice sjatili oko Plenkovića. Natječu se tko će mu se dublje uvući u dupe.”

“Zajeban sport”, otpio sam kulerski Kolu.

“Ti si ovdje valjda jedini totalno opušteni frajer. Zaboli te za sve. Nije ti bed na ovakvom hepeningu sjest na pod, pit Kolu i snobovima davat do znanja da te zaboli za njihova pravila ponašanja, dres kod”, izgovorila je to skoro pa zaljubljenim glasom. Pomislio sam kako bih je kasnije mogao potorbat na zadnjem sjedištu robotaksija. Više me nisu pucali kompleksi što nemam vozačku. Rimac me oslobodio tog kompleksa. Na ulice će uskoro izbacit ove robotaksije, ti samo sjedneš unutra i sve četiri u zrak. Možeš cugat, zajebavat se, torbat ženske, auto sam od sebe vozi. Oduvijek sam, baš kao i Rimac, bio vizionar – znao sam da ne moram trošit lovu, živce na polaganje vozačkog ispita. Samo trebam bit strpljiv. Kad tad netko će izumit aute kojima neće biti potreban vozač, baš kao što su dućanima sve manje potrebne blagajnice. Taj dan očito je došao.

“Kako jadno…” trgnuo me Olegov glas. “Ne mogu vjerovat da bariš trebe isfuravajući se na Kjano Rivsa… Ne znam tko je gori troler, ti ili on. Ma, on zapravo… Ima hrpu love, a sjeo je na pod ispred hotela. Koja mu je to spika? Sjedi na podu ispred hotela, a može bit unutra u najskupljoj sobi. Dakle, ili je teški troler ili nije popio tablete.”

“Nikog ja ne oponašam, uvijek sam svoj.”

“Ma da, ti si nepatvoreni klošar. Za tebe je normalno da sjediš i ždereš na podu. A to da je kul i otkačeno da Kjano Rivs sjedi na podu, to mogu popušit samo očajnice koje ludila svojih menopauza ispucavaju na In mjuziku. Valjaju se tamo po kiši i blatu pred bendovima iz svoje mladosti, pokušavaju se ufurat da im je opet dvadeset.”

Htio sam mu reći da odjebe i da me pusti da barim kad mi je tako dobro krenulo, ali u garažu se strčalo premijerovo osiguranje. Brzo sam se digao s poda, tanjur i Kolu odložio pod blatobran na stražnjem, lijevom kotaču robotaksija. Plenković je ubrzo ušao u vozilo budućnosti, unutra stiskao gumbe kao malo dijete. Kad se zasitio Rimčeve igračke, napokon je mogla početi prezentacija.

Rimac je izašao na podij. Pred oduševljenom publikom preko aplikacije je pozvao robotaksi iz garaže. Ali taksi nije dolazio. Kao da umjesto robota njime upravlja neki Nepalac koji je fulao ulicu. Mate je ponovio poziv. Ništa. Ni r od robotaksija. Rimac je nalikovao na mađioničara kojem nije uspio trik. Iz publike su dopirali uzdasi razočaranja, čak i smijeh. Na podij je izašao nekakav glavni direktor dizajna, Adriano Mudri. Pokušao je on dozvati robotaksi. Ali to mu nije bilo mudro, taksi i dalje nije dolazio. Novo razočaranje. Onda su se pojavili mehaničari. Rekli su da robotaksi ima oštećen kotač. Progutao sam knedlu. Umjesto štrukli od sira koje su ostale na kotaču robotaksija.