Nakon dugog traženja uspio sam u Dubravi pronaći privatnu polikliniku Četvrta dob. Stara me izjebala u mozak da se moram tu doći cijepiti protiv korone, sve je dogovorila. S doktorom iz te poliklinike nekad je studirala medicinu, vjerojatno se i torbala. A ja sam nakon Bandićeve smrti totalno mentalno skrahirao. Bandić je sa svom tom svojom lovom, utjecajem, Fendi namještajem naglo umro u najboljim godinama. Kakve su onda uopće moje šanse u ovo doba sa svim mogućih sojeva korone? Nije naodmet se cijepiti kad već imam priliku.

Prošao sam portu, popeo se na prvi kat poliklinike. Taj prijatelj od stare rekao je da pokušam što manje djelovat mladenački kad dođem. Glumac Vili Matula dao mi je knjigu Stanislavskog u kojoj ovaj, između ostalog, podučava glumce kako da glume starce. Ukratko: neka zamišljaju da im je sve što rade jako teško obavit. Nije mi se u to problem uživit, odmalena se tako osjećam.

Masku sam stavio preko lica, a na glavu nabio penzionersku francusku kapu koja je mojoj susjedi iz prizemlja ostala od pokojnog muža. Otvorio sam vrata čekaonice i pogrbljen, iznemoglim hodom ukoračio unutra. I totalno se zabezeknuo kad sam vidio tko je sve u čekaoni. Ispod promo plakata za neki lijek protiv bolova sjedio je Viktor Žmegač. Metar od njega Ivan Aralica. Na stolici nasuprot Aralice – Igor Mandić. Sam u kutu, s novinama u ruci, sjedio je Budimir Lončar. O, Bože, dakle sva kulturno politička krema iznad osamdeset godina. A meni jedva 35 godina, za njih sam bio dječak, pionir. U sebi otpjevušim parafrazu Štulićevih stihova: “Ne žalim ćelave, ne žalim podbuhle, preko osamdeset godina, a ja od korone venem mlad…”

Toliko mi je bilo neugodno da se u prvi mah nisam usudio ni sjesti, nego sam uz zid stao. Svi oni u čekaonici imali su neke svoje priče, anegdote, žargon u koji se ja nikako nisam mogao uključiti. U jednom trenutku sam čak zapao u paranoju da me stara ovdje poslala zbog nečeg drugog… Za ovu polikliniku nikad prije nisam čuo. Možda se ovdje zapravo vrše pomlađivanja utjecajnih ljudi. Meni će možda uzet krv, matične stanice da bi se toj ekipi produžio život. Evo, Igor Mandić je u osamdeset i drugoj ponovo počeo aktivno pisat književne kritike. Njegove će negativne, posprdne kritike pamtiti do smrti i literati rođeni devedesetih. A prvu književnu kritiku napisao je tamo negdje pedesetih. Koliki je to raspon života, djelovanja… Kao neki vampir. A vampirima treba nova krv. Tuđa…

Iz tih paranoičnih misli trgnulo me naglo otvaranje vrata. Iz ordinacije je izašao Đimi Stanić. Zavodljivoj medicinskoj sestri u uskoj, bijeloj suknji na odlasku je dobacio: “Ja bum sad ovo svoje cjepivo nesebično podelil s mojom Barbarom. Uštrcal bum joj ga kroz svoju iglu… Valjda bu mi igla sad nakon cijepljenja čvrsto stajala.”

Medicinska sestra pogleda u mene.

“Gospodin Svirac?”

Kimnem.

“Možete li mi reći koje ste točno godište?” upita me kao da me namjerno želi dovesti u neugodnu situaciju.

“Osamdeseto… Osamdeset sam…”, mumljao sam kroz masku, kroz lažnu bradu ispod nje.

Đimi izađe, a prpošno u čekaonicu uđe Tereza Kesovija. Kao jedinu damu u čekaonici stari džentlmeni odmah su je pustili u ordinaciju. Medicinska sestra zatvori vrata za njom. Aralica nastavi s Mandićem prepirku od maloprije:

“Ti, Igore, nemaš srama… Kako si mogao u novinama objavit ono pismo koje sam ti poslao nakon što si mi popljuvao `Knjigu gorkog prijekora´? Kad pomislim da ne možeš niže pasti, ti me nanovo iznenadiš… Pogotovo kad si mi u ovoj kritici mog najnovijeg romana, uz koju si denuncijantski objavio i to moje pismo, napisao da ćemo ti i ja uskoro u zemlji ležati kao zagrljeni kosturi, pisac i njegov kritičar… E, pa evo ti roge, ja ću se sad cijepit i živjet barem još toliko da napišem dvadeset novih romana… Nećeš ih sve stići ogadit, neznalico književna! Nikad nisi uvidio da su moji romani komponirani na način na koje je svoje romane komponirao Tomas Man, je li tako Viktore?” Aralica pokuša ishoditi priznanje od stručnjaka za njemačku književnost, Žmegača.

“Nein…”, Žmegač nervozno odmahne rukom, zagledan u medicinsku sestru koja je upravo iz ordinacija ispratila Terezu Kesoviju.

“Napokon sam slobodna kao i moj Dubrovnik! Cjepivo mi je dalo novu hrabrost, sigurnost. Sad se ne bih bojala ni u Beograd ići pjevat…”, veselo je zacvrkutala poput dubrovačkog slavuja u proljeće.

Tereza se ljubazno pozdravila sa svakim u čekaonici, jedino je mene zgađeno okrznula pogledom kao muhu govnaru na zidu. Tad shvatim da su svi ti stari ljudi oko mene imali na sebi najfiniju odjeću, oko njih se širio miris otmjenih parfema. A ja u pohabanom odijelu nekog mrtvog penzića, lumpenproletera iz Dubrave. Osjećao sam kako mi sako, pulover bazde po naftalinu, gnjileži. Nervozno sam počeo čupkat svoju lažnu, sijedu bradu pod maskom. A od nelagode, stresa, znoj mi je ispod kape počeo curit i topit mi šminku kojom sam si na čelu iscrtao staračke bore. Trznuo sam rukom da pokrijem čelo, ali mi je gumena uzica od lažne brade zapela za palac, pa sam zajedno s maskom podigao s lica i fejk bradu. Muk u čekaonici.

“U ratu su partizani strijeljali partizana koji bi se usudio kruh obični ukrasti. Tako su održavali moral. Danas ukradeš cjepivo i nikome ništa. Cijepiti se preko reda, najgora je izdaja”, začuo sam Budimira Lončara.

S lažnom bradom u ruci krenem brzo van. Na porti se u trku zabijem u Ćiru Blaževića. Ispričavao sam mu se, blebnuo da bježim jer su me ulovili da maskiran gledam Terezu Kesoviju kako prima cjepivo.

“I tata bi, sine!” našalio se Ćiro.