Preko vikenda sam bio na Festivalu glumca u Vinkovcima. Odsjeo sam u hotelu Slavonija. Tamo nedjeljom u hotelsku kavanu dolaze sjesti svi viđeniji Vinkovčani. Ove nedjelje u kavani su bili bivši ministar obrane Mario Banožić i strip crtač Dubravko Mataković.

Bio sam ogavno mamuran od sinoćnjeg ruženja s glumcima. Nisam mogao popit kap alkohola, želudac mi se odmah dizao. Glumac Enes Vejzović naručio mi je šljivovicu da dođem sebi.

“Klin se klinom izbija”, rekao je.

Zračio je zadovoljstvom. Njegova supruga Bojana dobila je nagradu Fabijan Šovagović za ulogu Majke u predstavi ‘’Majka’’. Predstavu je režirao Enes. Taj zajednički uspjeh, vidjelo se po Enesovu zadovoljnom licu, podigao je njihovu bračnu sreću na novi levl. A meni je preostalo da mi sreću, serotonin podigne ta šljivovica ispred mene. Ako je popijem, izbacit ću je odmah iz sebe, rigat će mi se, to je jasno kao dan.

Izvadio sam novinarsku olovku. Zabio vršak pod kožu. Onda sam uzeo vaticu što mi je ostala od glumice Jelene Miholjević koja mi ju je sinoć na večeri dala da obrišem svinjsku mast oko usta. A ja sam je strpao u džep, znao sam da će mi ustrebat za nešto pametnije.

Namočio sam vaticu u šljivovicu, krenuo je trljat po rupici u koži koju sam izbušio kemijskom.

Do mene je ubrzo došao konobar, zamolio me da prestanem to radit.

“Gospodin Banožić ne želi trpjeti provokacije na račun njegove nevolje”, rekao je.

“Ništa ga ja ne provociram”, nastavio sam vaticom trljati kožu na ruci. “On mi je samo dao ideju kako mogu unijet alkohol u sebe, a da ne moram kroz usta konzumirat… Ne moram želudac iritirat nego se kroz kožu napijem. On me prosvijetlio kad je izjavio da mu nakon one teške saobraćajne nesreće alkohol u krvi nije nađen jer je pio, nego mu je ušao preko vate kojom su mu dezinficirali kožu etilnim alkoholom nakon što su mu u bolnici vadili krv.”

Konobar nije znao kako bi reagirao. Djelovao je utučeno kao depresivna majka u Enesovoj predstavi.

“Moje pravo je popit rakiju na ovaj način, gospodin Vejzović pošteno ju je platio”, zakucao sam. “Ovo moram stavit u svoju novu strip kolumnu… Da su u Vinkovcima počeli pit preko kože, bodu si alkohol u ruku ko narkomani heroin”, začuo sam Matakovića kako govori legi s kojim je pio kavu.

Konobar se vratio do Banožića. Nagnut nad stol nešto mu je govorio, Banožić se mrštio. Ponovo je poslao konobara za moj stol.

“Gospodin Banožić vam još jednom poručuje da prestanete izvodit ovu svinjariju kojom vrijeđate njega i ugled ove kavane. Ponašate se kao da ste u nekoj zadnjoj birtiji uz prugu.”

“E, sad mi je dosta! Neće meni jedan Banožić govorit kako da se ponašam!” naglo sam ustao, bacio mokru vaticu natrag u čašu sa šljivovicom.

“Ma, šta nemoj! Jel bi pokojni Ivo Gregurević ili Fabijan Šovagović dozvoljavali da im nekakav bivši ministar obrane preko konobara soli pamet usred kavane!” zateturao sam prema Banožićevu stolu.

“Što hoćete od mene? Tu mi nešto prigovarate, umjesto da mi budete zahvalni… Upravo sam eksperimentirao i jasno na sebi dokazao da je moguće ono što ste rekli u intervjuu za RTL – da vam je alkohol u krv ušao preko kože. Evo, i meni je… Osjećam kako mi daje snagu, polet, želju za akcijom… Pouzdan znak da sam pripit. Ajmo u neku akciju, povedite me u lov!” umorne oči bivšeg ministra na trenutak su živnule.

“Uvijek sam maštao da budem punokrvan pisac kao Hemingvej, da živim u stalnom dosluhu sa smrću, da odlazim u lov na lavove…”

“Nema ovdje lavova”, sarkastično će Banožić.

“O, kako ste pametni. Vidi se da ste s lakoćom završavali škole, fakultete. Znam da nema, ali ima veprova, divljih svinja. Krivo pogođeni vepar opasniji je od ranjenog lava. Ajde, povedite me u lov da osjetim kako je to držati pušku u ruci, oduzet život nekom živom biću. Nikad to nisam bio u stanju. Kao klinac sam stopalom plastičnog Pinka Pantera zgnječio bubamaru. Satima sam poslije plakao mami u naručju, izjedao se od grizodušja. Mama me jedva nekako uspjela uvjeriti da nisam ja zgnječio bubamaru nego taj zločesti, plastični Pink Panter. Uspjela mi je nekako krivnju prebaciti na igračku i spasiti moju dječju psihu”, alkohol koji mi je direktno preko kože ušao u krvotok navodio me da se ispovijedam pred nepoznatim ljudima u kavani.

“Vidim kako ti je mama spasila psihu… Po tebi ću osmislit novi strip, Slavonski psiho. Tip koji ubija bubamare i onda plače mami u naručju, a ona ga uvjerava da nije on ubojica…”, opet se sa svog stola javio Dubravko Mataković.

“Onda, hoćemo li u lov?” navaljivao sam.

“Jel vidite da se gospodin oporavlja od teške, saobraćajne nesreće. Pustite ga na miru. Molim vas, napustite kavanu, uznemiravate naše ugledne goste… Pijani ste”, konobar me uhvatio pod ruku, onu istu u koju sam vaticom utrljao rakiju.

Enes je stao uz mene, podsjetio me da sam sinoć obećao glumici Jeleni Miholjević pogledati njezine nove pjesme koje je napisala kao omaž nedavno preminulom pjesniku Danijelu Dragojeviću.

“A, da, da… Možda je ipak bolje čitati pjesme nego ubijati životinje. Meni se hoće poezije, a ne lova! Ajmo, vodi me kod Jelene!” podigao sam ruku kao Fabijan Šovagović kad je recitirao Ujevića.

“Ode naš lovac na jelene. Šteta, baš je inspirativan”, Mataković je Enesu pružio salvetu na kojoj me kemijskom olovkom nacrtao sa svinjskim nosom i jelenjim rogovima, na dlanu mi zgnječena bubamara. Slovima iz kojih kaplje krv i rakija ispisano pri dnu salvete: Slavonski psiho.