Uvijek se nađem sa znanstvenikom Igorom Rudanom kad iz inozemstva dođe u Zagreb. Obično razgovaramo o književnosti, o najnovijim dostignućima u znanosti. Često do dugo u noć u hotelskoj sobi raspravljamo je li Ajnštan kroz znanost uspio dokazat postojanje Boga. I je li to isto uspio Dostojevski kroz književnost. Na naš jučerašnji susret u sobu sam mu doveo medicinsku sestru Ljerku. Upoznao sam je u Dubravi, tamo radi u bolnici.

“Stalno na suho meljemo o etici, Bogu, Dostojevskom… Učinimo sad nešto konkretno, ova djevojka osjeća metafizički strah od cjepiva. Pogotovo kad je čula da je prošli tjedan u Sloveniji umrla maltene njezina vršnjakinja nakon cijepljenja Džonson end Džonskon cjepivom.”

Rudan toplim, snenim očima pun suosjećanja pogleda prema medicinskoj sestri.

“Da, istina, jako se bojim. Mlada sam, lijepa, znam da imam prekrasno tijelo. I zdrava sam, jer pazim što jedem i često se seksam a to je dobro za organizam. Luči hormon sreće. I zašto sad da riskiram cjepivo? A ako se ne cijepim dobit ću otkaz. Jer neće mi valjda svaki dan za dolazak na posao radit pisijar test, gurat mi onaj štapić u nos. To bi mi oštetilo sluznicu više nego trendseterima kokain”, istresla je iz sebe.

“Možda bi ti mogao nazvat svog frenda Lauca. Pa da joj on nađe posao u onoj svojoj firmi. On je kod Ace Stankovića rekao da razumije strah mladih od cijepljenja. I da neće griješit dušu nagovarajući mlade na cijepljenje. Pa nek onda spasi ovu mladu osobu. Da ne ostane na ulici bez posla”, predložio sam Rudanu.

On je zamišljeno zagrizao rebro Milka čokolade.

“Lauc i ja nismo više dobri. Imali smo neke nesporazume oko korone.”

“Znam, al on je rekao da se niste posvađali, kod Ace je to rekao. I dao je do znanja da samo čeka da ga nazoveš. Ajde, učini to. Pusti sad taštinu, durenje.”

Rudan je odgrizao još Milke. Po napetom izrazu lica vidjelo se da proživljava unutrašnju borbu.

“Molim vas, Igore…” Ljerka je svoj dlan nježno položila na Rudanovu malu, mekanu ruku.

On napokon izvadi ajfon, stisne Laucov broj. Rudan je napeto iščekivao, a onda napokon sustegnuto progovorio:

“Bok, Gordane, kako si?”

Lauc mu je nešto govorio s druge strane. A onda opet Rudan:

“Znam, imao sam puno posla. Često si mi bio u glavi… Žao mi je.”

Od sve te napetosti u sobi nisam se mogao suzdržat da ne poviknem:

“Korona nas, bre, zavadi!”

Rudan mi dlanom pokaže da ušutim.

“Ma tu je moj poznanik. Ne znam jel ga znaš, Pavle Svirac iz Nacionala. Doveo je jednu gospođicu. Ne, nije to što misliš. Ona je medicinska sestra. Jako se boji cijepljenja. Okej, imaš pravo, stavit ću ih na razglas”, Rudan na mobitelu stavi razglas.

“Bok, ekipa”, hotelskom sobom odjekne snažan Laucov glas.

“Dobar vam dan, gospodine Lauc!” ushićeno će Ljerka.

Pa se ja odmah ubacim:

“Evo, kako vam je Igor rekao. S nama je medicinska sestra koja bi zbog necijepljenja mogla uskoro izgubit posao u bolnici. Svima je jasno da Beroš i njegova ekipa neće tolerirat da medicinsko osoblje unedogled obavlja pisijar testove prije svakog dolaska na posao.”

“Dobro, razumijem. I kako ja tu mogu pomoć?”

“Pa da našoj prijateljici dadete neki posao u svojoj tvrtki dok se sve ovo oko cijepljenja malo ne stiša.”

“Moja tvrtka Genos bavi se biotehnologijom. Ne zapošljavamo tamo medicinske sestre.”

“Hajde, pa smisli neki posao za djevojku. Pokaži na djelu da mlade želiš zaštititi od prisile cijepljenja. Djela, a ne riječi, kako je rekao sveti Franjo”, Rudanu kao da je krenuo podbadat kolegu Lauca.

“Da, ne moram ja radit samo kao medicinska sestra. Mogla bih vam poslužiti u marketingu firme. Jako lijepo izgledam. Volim fotografirat svoje tijelo dok sam oskudno odjevena. Mogli bismo vašoj firmi otvorit Instagram na koji ću ja stavljat svoje fotografije. Spremna sam čak ispod pupka istetovirat ime tvrtke, Genos, to nije puno slova”, ambiciozno ponudi Ljerka.

A ja kroz šalu dometnem:

“Da, možete uz te fotke odmah stavit i reklamni slogan: Ako želite dobre gene, surađujte s Genosom.”

Mislio sam da će se Lauc nasmijat, ali ni glasa nije davao od sebe. Tek tad se sjetim da su ga mediji i feministkinje nedavno razapinjale što je na Instagram stavio fotku svoje žene znanstvenice u kupaćem kostimu. Optuživale su ga da time degradira sve žene znanstvenice.

“To se njih dvoje samo šale, veseljaci su… Naravno da Ljerka želi neki ozbiljniji posao u tvojoj tvrtki. Ti smisli na koji način bi ti bila potrebna. A i medijima bi to pozitivno odjeknulo: Lauc zaposlio medicinsku sestru koja se ne želi svakodnevno podvrgavat pisijar testovima!” mamio ga je Rudan svojom vještinom marketinga kojoj ga je podučio ajti-influencer Oleg Maštruko.

“U redu, razmislit ću pa se javit gospođici. Nadam se da ona nije lasta koja najavljuje egzodus medicinskih sestara kad u ponedjeljak u sve zdravstvene ustanove uvedu obavezne kovid-potvrde”, Lauc će smrtno ozbiljnim glasom.

Čim smo završili razgovor, Ljerka je zapljeskala.

“Jupi! Napokon sam se oslobodila straha! Ajmo zaigrat neku igru da se svi malo opustimo”, skinula je pulover uz napomenu da se sva uznojila od ovog stresnog razgovora za posao.

Rudan iz ladice noćnog ormarića spremno izvadi povećalo.

“Idemo igrat moju omiljenu igru! Istražit sve čestice koje se nalaze u ovoj sobi!” usklikne dječački veselo.

“Uvijek sam mrzio te igre za male znanstvenike. Ajmo bolje poker na skidanje, naruči karte s recepcije”, kažem.

“Onda nam moje povećalo neće trebat”, Rudan snuždeno vrati povećalo u ladicu.

“Ma, hoće!” izvadim povećalo iz ladice. Gurnem ga Ljerki u šaku.

“Ti to čvrsto drži u ruci. Trebat će ti ako ja na pokeru prvi ostanem gol.”