Kako se odvratno krajem ljeta vratiti u glupi, dosadni Zagreb. Ovdje je sve jad i depresija, ovdje su svi otišli u kurac nakon potresa, korone i Bandićeve smrti. Uz Nepalce i Indijce, razrovanim zagrebačkim ulicama bezvoljno se vucaraju duhovni potomci ogavnog, depresivnog Krleže. Taj Krleža svojom depresijom uništio je čitav Agram. Djeca su već u osnovnoj školi morala za lektiru čitat njegovo “Djetinjstvo u Agramu”, nakon kojeg se odmah poželiš ubit jer shvatiš da je čak i djetinjstvo teška muka i sranje.

Znam, možda pretjerujem. To što proživljavam nakon povratka u Zagreb ima svoj stručni naziv – postmorska depresija. Više od mjesec dana klošario sam se po Splitu, Braču. Na Braču sam spavao na maloj terasi bungalova u kojem je u starosti ljetovao Smoje. Svakog jutra budio sam se s pogledom na staro groblje i kupolu mauzoleja koju je izgradio talentirani Meštrovićev učenik, zaboravio sam mu ime. Naravno da ti nakon takvog okoliša razrovani Zagreb pun smeća izazove teško gnušanje, bijes. Moja potleušica u Todorićevu vinogradu pod Sljemenom sad mi se činila još puno otužnija nego prije. Pa u tako nečem ni pas ne bi živio, pomislio sam dok sam se raspakiravao. Ali sad tek, kao u Šenoinim pripovijetkama, slijedi pouka svima vama, dragi moji čitatelji – nemojte biti nezadovoljni onim što imate jer će vam i to biti oduzeto…

Jedva da sam se raspakirao, a već mi je u vinograd banuo moj stanodavac Ivica Todorić i saopćio mi:

“Moraš što prije iselit!”

“Zašto, što je bilo? Pa ne možete samo tako… Udarit na sirotinju. Imam valjda i ja neka prava.”

“Kakva sirotinja! Više od mjesec dana bio si na moru! Pa ja čitav život nisam toliko bio na odmoru. Ako si ti sirotinja, onda i ja to želim biti! Jer u ovoj prokletoj Hrvatskoj najbolje prolaze ovakvi kao ti, koji ništa svoje nemaju, koji zarađuju taman da prežive! A mi koji se mučimo da nešto postignemo, istaknemo se, nas vlast odmah batinom po glavi! Prvo mi je država oduzela Agrokor u koji sam uložio čitav svoj život, sad će mi opalit ogroman harač, porez na nekretnine!” Todorić je bio van sebe. Po nezdravom crvenilu na licu vidjelo se da mu je tlak skočio na ne znam koliko.

“Da, vidio sam da su svi popizdili zbog najave da će se uvesti taj neki porez na nekretnine.”

“E, pa zato se ja hoću riješit svih svojih dodatnih nekretnina! Još će mi Plenković nabit opak porez na ovu potleušicu koju tebi iznajmljujem. Daješ mi mjesečno pišljivih 50 eura. A porez ću morati platit najmanje 500 eura. Gdje je tu računica?! Dosta mi je gubitaka, dosta mi je da me Plenković i država pljačkaju, mojim novcem namiruje svoje goleme apetite, uhljebe! Ja sam sve tanji i tanji, a oni sve deblji i deblji! Vidio si Plenkovića i Butkovića ljetos u onim bijelim konobarskim košuljama! Ne znaš kojem će prije trbuh puknut od debljine! I nikad im dosta! Sljemenski krpelji manje su pohlepni za krvlju planinara nego oni za parama građana!”

“Znači, želite se oslobodit ove kućice u vinogradu, ako sam dobro shvatio?”

“Itekako si dobro shvatio. Čim se iseliš, srušit ću je, bagerom sravnit sa zemljom da ne ostane od nje ni daska na mapi prostornog uređenja!” Todorić je dohvatio lopatu i udario njome po trošnom zidu kao da već vlastitim rukama počinje rušiti.

“Pustite me da tu još budem barem prije nego što izglasaju taj zakon. Možda su samo pustili probni balon.”

“Pustit ću te, ali odmah vadi mobitel i počni si tražit novi smještaj.”

Izvadio sam mobitel iz torbe.

“Sranje, pokvario mi se… Ti Samsungovi mobiteli krepaju čim im istekne garancija.”

“Pa zovi ih neka ti ga poprave. Jesi vidio kako se Jergović borio kad mu se pokvario Samsungov frižider? Razapeo ih je u novinama. Uči od njega kako se vi pisci trebate boriti za sebe.”

“Ja i nemam frižider. Sigurno se uplašio da će mu se puno toga pokvariti, sarme iz Doboja, hurmašice iz Kaknja…” obliznuo sam se zamišljajući što je sve Jergović držao u tom svom trokrilnom Samsungovu frižideru o kojem bruje društvene mreže.

“Ajde, nazovi taj Samsungov servis.”

“Kako ću kad mi je pokvaren mobitel…”

“Sirotinjo i Bogu si teška”, Todorić mi je pružio svoj Ajfon.

Na internetu sam potražio broj Samsungova servisa pa nazvao. Deset puta morao sam nazivat dok mi se neki muški glas nije nadrkano javio:

“Da?”

“Pokvario mi se mobitel. Samsungov. Imate li servisera da ga popravi?”

“Nemamo. Ne popravljamo mobitele.”

“Slušajte, ovo bi moglo postat tema za kolumnu. Vaš odnos prema kupcima. Razgovarate s Pavlom Svircem, kolumnistom Nacionala. Objavio sam pet knjiga prema kojima će se uskoro snimat serija…”

“Odjebite više! Šta je ovo?! Zavjera pisaca protiv Samsunga! Prvo Jergović za onaj svoj frižider, sad vi za mobitel! Šta, želite nas uništit? Krleža je nekad pisao o Zastavama 101, Stojadinima, a vi, gospoda, novi pisci, udri po stranoj firmi! Gospoda bi na Samsungu oštrila pera! Klošari jedni, za vas je Gorenje da vam izgore te gluposti koje pišete! S nama ste se našli zajebavat, pisat ‘Moj obračun sa Samsungom’. Samsung i Dalila!”

“Snimao sam ovaj razgovor, vjerno ću ga prenijeti u kolumni kroz hemingvejski dijalog.”

“Ma, puši kurac!” prekinuo mi je vezu.

Vratio sam Todoriću njegov Ajfon.

“I, hoće li ti popravit mobitel?” zanimalo ga je.

“Teško.”

Pomislio sam kako je Budimir Lončar zapravo sretan. Na izmaku ljeta plivao u moru i umro. Barem se više ne mora vraćat u noćnu moru Zagreba.