Glumac Amar Bukvić naglo se u gledalištu digao nakon što se nešto oko Hamleta sporječkao s kolegom Franjom Dijakom, a kako su sjedili u sredini reda, onakav krupan počeo je maltene ljudima gazit po nogama dok je ljutit krenuo prema izlazu. U strahu da mi ne zgazi cipele kupljene u Lidlu posebno za kazališne premijere, naglo sam ustao. Fascikl koji sam držao u ruci podigao sam u zrak kao uspaničena domaćica skupocjenu vazu za vrijeme poplave u stanu. Amar me slučajno zakačio ramenom. Jedva sam održao ravnotežu da ne padnem leđima preko sjedala. Fascikl mi je izletio iz ruke, a fotografije iz njega… VUUUŠ! Razletile se tromo poput mladih lasta koje prvi put napuštaju gnijezdo. Slete Vladimiru Šeksu pod noge, sjedio je dva reda iza mene. Šeks ih kao obijesni dječak zgazi nogom i pogurne ih ulaštenim špicpapkom iza sebe. Tad vidim da iza njega sjedi premijer Plenković, a do njega se blaženo stisnula ministrica kulture Obuljen. Majko Božja… Zato su ispred Gavele bili svi oni agenti u civilu, policajci koji su mi utjerali strah u kosti.

GLEDALIŠTE SE ZAMRAČI. Ljudi oko mene prijekorno mi pokazuju da sjednem i umirim se, predstava počinje. Amar Bukvić i Franjo Dijak sad su pak na pozornici. Dijak glumi Melkiora Tresića, Amar Don Fernanda.

Uspaničeno se svako malo osvrćem, pogledavam prema Plenkoviću. Je li podigao one papire iz mog fascikla, vidio što je na njima? Hoće li me njegovi agenti odmah ščepat ili pričekati da predstava završi? Plenković samo bezizražajno gleda događanja na pozornici. Ne mogu se koncentrirati na predstavu. Pred očima mi se vrti scena od prije pola sata: zapušteni, tavanski stančić na Kaptolu. Ja zurim u okruglu ćelu na tjemenu studenta elektrotehnike Petra dok on na računalu uklanja glave na fotki dvojici gej kauboja iz filma “Planina Brokbek”, radi to stručno, oprezno, kao da se radi o živim glavama. Na njihove vratove prispaja glave političara Gordana Jandrokovića i Milorada Pupovca. Pupovac je s leđa zaljubljeno, muški zagrlio Jandrokovića, obodi kaubojskih šešira im se dodiruju .

PETAR MI JE TE FOTOMONTAŽE SPREMIO u fascikl na kojem je flomasterom pisalo “Za Pavla Svirca”. I ja sam s tim fasciklom odjurio na ovu premijeru “Kiklopa” u Gavelu. U redakciji Nacionala sam danima gnjavio da me akreditiraju, svjestan da ako želim postat istraživački novinar broj jedan u Hrvatskoj, moram biti viđen, a gdje ćeš bolje vidljivosti nego se vucarat po kazališnim premijerama koje i služe isključivo za to.

Mene je fra Serafin iz samostana u Dubravi odabrao da objavim tajnu. Kroz svoj uzvišen govor jasno je dao naslutit da se u Hrvatskoj paralelno kao i u njezinu iskrivljenom ogledalu, Srbiji, događa identična stvar – u Srbiji, srpska premijerka dobila je dijete sa svojom partnericom, a ovdje u Hrvatskoj… Pupovac i Jandroković… Po riječima fra Serafina negdje u Lapcu postoji zdrava, krepka pastirica koja u svojoj plodnoj, hranjivoj maternici uzgaja… njihovo dijete. Tu pastiricu i njezin nabrekli trbuh prošli tjedan svojim sam očima vidio u Lapcu. Ovim montiranim fotografijama namjeravao sam u anonimnom mejlu novinarima tvrdit da su fotkane negdje u Lapcu. I pokrenut lavinu. Vatrom montiranih fotografija istjerat iz zapaljene šume vuka istine. I napokon postat novinar broj jedan u Hrvatskoj.

JUČER SAM BIO KOD FRA SERAFINA U SAMOSTANU. “Prvi je rođen!” uskliknuo je. I počeo mrmljati nešto o nekakve četiri sise kao znaku prokletstva. A ja sam maloprije, pred ulazak u Gavelu, čuo redatelja Vinka Brešana kako kolegi Igoru Mirkoviću priča da je srpski glumac Sergej Trifunović objavio tvit o djetetu srpske premijerke i njezine partnerice i šokirao fanove. “Djeca gladuju, a beba Ane Brnabić razbacuje se s četiri sise”, tvitao je.

Uspijevam se djelomično usredotočit na predstavu. Glumci izgovaraju čitave kobasice papirnatih dijaloga iz Marinkovićeva romana poput mantre. To me nakon sveg ovog stresa uspavljuje poput sedativa. Opet se osvrnem prema Plenkoviću. Njemu pak pomaže iskustvo diplomacije, on je doslovno naučio spavat s jednim okom otvorenim. I to kiklopski otvoreno oko kao da zuri u mene… Na pozornici Melkior prolupava, spopadaju ga vizije da će Kiklop pojesti čitav Zagreb. Predstava traje i traje. Neizdrživo mi se piša. Melkiorova vizija prenosi se na mene poput ptičje gripe: vidim pastiricu iz Lapca kako rađa čudovište s jednim okom i četiri sise. Kad naraste, ostvarit će mračno proročanstvo fra Serafina – potrovat će sve Hrvate radioaktivnim mlijekom iz svojih gigantskih sisa.

Taman kad pomislim da će predstava završit, ona nastavi trajat, kao neman kojoj stalno iznova rastu odsječeni krakovi. Ne mogu više izdržat, raspuknut će mi se mjehur. Odlučujem se na očajnički korak. Vadim iz sakoa praznu bombicu konjaka. Zavučem je pod košulju, otkopčam šlic. Rupicu na vršku penisa položim uz hladni grlić bočice. I dok se na pozornici Maestro odlazi popišat po dalekovodu, ja puštam mlaz. Bočica se u sekundi prelije po mobitelu kojeg sam držao među nogama. Kao i Maestro, popišao sam se po tehnologiji koja uništava čovječanstvo. Srećom, mobitel nije bio priključen na struju pa me nije mogla ubiti kao što je upravo Maestra. Iako to da ga je ubilo pišanje po struji nisi mogao dokučit ako nisi prije pročitao roman ili gledao Vrdoljakov film. U predstavi, Maestro samo otkorača s pozornice, krikne iz mraka, a na pozornicu odnekud tresne nekakva lutka koju brzo pokupe. Baš kao što sam se i ja nakon predstave brzo pokupio van u mrak, što dalje od premijera i njegovih agenata.