Silovito sam kucao na vrata bivšeg policijskog informatičara Franje Varge. Unutra tišina. Mojoj cimerici Manueli posivi lice. Čitavim putem do Belišća nezadovoljno je coktala. Pitanje sekunde kad će totalno grunut. Evo, krenulo je…

“To si me ti izjebo sa svojim glupim pričama o Jeleni Veljači, njenom društvenom angažmanu! I ja ti, glupača, povjerovala da bi se mi glumice trebale društveno angažirat jer tako postajemo medijski vidljivije, pa počnu prštat poslovne ponude! Evo mi kad slušam idiota! Znojna i žedna u jebenom Belišću! Tolko sam se usmrdila u pljesnivom autobusu da bi se sad okupala i u običnoj bari da je ima tu negdje!” neurastenično se osvrtala oko sebe.

SAMO DA SE MAKNEM od njezine negativne energije, otkoračam otraga u dvorište. Jedan dio bio je izbetoniran i tu je stršao improvizirani šator nalik umanjenoj verziji onog u kojem su branitelji prosvjedovali pred Ministarstvom obrane. Razgrnem vrata. U prvi mah pomislim da doživljavam fatamorganu – u šatoru se nalazio pravi pravcati džakuzi, prekriven zaštitnom tkaninom. Pozovem cimericu. Dođe.

“To je onaj džakuzi koji mu je dao napravit Mamić? Nadoknada za izradu lažnih esemesova?” stala je pored mene na ulazu u šator.

Predložim joj da se nabrzinu probrčkamo, osvježimo. Luda i avanturistična kao većina hrvatskih glumica, odmah je pristala. Zaklonjena šatorom, skinula se u trenu, ostala samo u gaćicama. Saopći mi da će skinut i gaćice. Jer kako će se u mokrima vraćat u Zagreb…

“Ne bulji u mene!” obrecnula se, skidajući ih.

Ni Orfej u Haadu nije bio u težem iskušenju. Skinem se u bokserice. Žute skorene mrlje odnaprijed. Ostavim i čarape. Zasjednem sam kao beg u prazni džakuzi. Nakratko podignem pogled. Ošine me bjelina, glatkoća cimeričinog međunožja. Zamrači mi se pred očima. Što od navale neizdržive požude, što od spoznaje da ona većinu svojih neredovitih honorara troši na skupu, tajlandsku depilaciju, pa onda ja moram plaćat čitave režije, a od te njezine depilacije nemam baš nikakve osobne koristi.

SJEDNE NASUPROT MENE. Stisne vitka, čvrsta bedra. Kaže:

“Šta ćemo sad, sjedit i gledat se u praznom džakuziju? Daj ga uključi.” Dlanom sam nastojao prikriti ne pretjeranu izbočinu na boksericama kupljenim na uskršnjoj akciji u Lidlu.

Negdje odnaprijed začuju se glasovi, koraci. Nismo se ni snašli, a prema nama su se primicali uniformirani policajac i kratko ošišani tip u sivom sakou. Za njima je šepesao Franjo Varga u razvučenoj trenirci, uvjeravao ih da ne skriva nikakve kompromitirajuće dokaze u džakuziju.

“Farbaj ti Mamića i Brkića, mene nećeš. Čitavu sam noć razmišljao i bljesnula mi je u glavi slika tog džakuzija. Postavio si ga u dvorište, a nikad isprobao. Zašto? Jer u njemu nešto skrivaš!” otrese se policajac u civilu, inspektor, ako je suditi po njegovoj oštroumnosti.

“Ko su ti ovi?” pokaže uniformirani murjak na cimericu i mene.

Varga slegne ramenima. Uspaničen, krenem objašnjavat da sam pisac, hrvatski Emil Zola. U Vargi vidim Drajfusa. Došao sam se svojim književničkim autoritetom zauzet za njega, dokazat da je on samo lutak na konopcima tajnih, mračnih sila države. Baš kao što je u Zolino doba bio Drajfus.

“On bi sad trebao bit jedini optužen za sve grijehe političkih moćnika! Ne može tako! Kao što je Zola u obranu Drajfusa napisao pamflet J akuz!, u prijevodu Optužujem!, tako sam i ja došao branit ovog hrvatskog Drajfusa… Optužujem državu Hrvatsku… “

“Pusti vodu! Gledaju me golu!” prekine me Manuelino vrištanje.

Jednom rukom prekrila je prorez na obrijanom međunožju, a drugom je uspjela prekriti obje sise, što dovoljno govori o njihovoj veličini.

Osjećao sam se kao da smo ona i ja, takvi nagi, Adam i Eva u rajskom vrtu. Eva me nagovara na nedjelo nakon kojeg ćemo bit protjerani u dolinu suza.

“Nemoj se usudit! Bit ćeš u zatvoru do Apokalipse!” zaprijeti mi murjak u uniformi.

Cimerica je panično zapedalirala nogama kao da u zraku vozi nevidljivi bicikl kojem su pedale moji poveći, razmlohavljeni testisi.

“Puštaj vodu!” drečala je.

“Ne!” priprijeti mi murjak pendrekom.

SAMO DA PRESTANU UDARCI U JAJA, stisnuo sam gumb pored moje glave. Negdje iz dubine začuje se grgljanje nalik grgljanju u crijevima starice koja se nakon višednevnog zatvora crijeva napokon sprema olakšati. Umjesto vode, iz džakuzija sa svih strana šikne gusta, smeđa tekućina. Zaudarala je poput živog blata u devetom krugu pakla. Varga se primio za glavu, smeteno objašnjavao istražiteljima kako mu je instinkt govorio da su mu radnici sfušali ugradnju džakuzija. Baš kao i crijepova na krovu – morao se sam penjat, popravljat, pa je pao s krova.

“A sad su te zamalo poprskala i govna, tebi stvarno ništa nejde od ruke. Džakuzi su ti prispojili na kanalizacijsku cijev. Isto su to mom rođaku u Kaštelima napravili s bazenom. Svi pravi majstori pobjegli su nam u inozemstvo”, zavrtio je uniformirani policajac glavom.

Pa da, ja sam se umjesto njega izložio govnima, grozničavo mi je prolazilo glavom. Tako mi i treba… Kad hoću bit hrvatski Zola… Sad tek shvaćam koliko su kritičari imali pravo kad su Zolu i njegov naturalizam uspoređivali s valjanjem svinje u džubrištu. Otrem dlanom smeđu skorut s očiju. Cimerica je od muke čupala ugovnjene lasi baš kao neka propala, poludjela alkoholičarka iz Zolinih naturalističkih romana. Inspektor naredi policajcu da odmah zove Hitnu pomoć. Brzo su čak i došli. Cimericu su umotali u deku, zbičili joj injekciju za smirenje. To je ujedno i najviše što se svojim životom približila holivudskim glumcima. I svakako nadjačala glumicu Jelenu Veljaču koja je na svom instagramu objavila da je svojevremeno imala blaži živčani slom.