Sa značkom stranke Milana Bandića zataknutom na reveru, nabadao sam po Zrinjevcu između hrpe mlađih i nešto starijih žena koje su na travnjaku dojile svoje bebe. Nisu nikakvom plahtom zakrivale izvađene dojke. Među dojiljama spazio sam jedno poznato lice. Bila je to ova jedna Ružica iz Đakova, frendica moje sestre Slavice. Očito je nadomak četrdesetih dobila četvrto dijete. Javio sam joj se. Dok sam joj pokušavao objasnit zašto sam došao na ovaj skup udruge Roda, trudio sam se da mi pogled ne skrene prema njezinoj isukanoj dojki; prema mojoj slobodnoj procjeni dosezala joj je možda i do samog pupka. Ona svoju bebu nije ni morala držati pri dojenju, beba se sama ručicama prihvatila za tu izduženu dojku kao pavijan za lijanu.

“MA, JA SAM TI U ONOJ BANDIĆEVOJ STRANCI… Trebao sam postat predsjednik zagrebačke organizacije, ali me sjebala ova jedna studošica s kineziologije… Dok sam se ja zajebavao s ispitima na Filozofskom, ona mi je uletila na poziciju… Ne mogu joj nikako zapamtit puno ime i prezime… Kompliciranije je nego zapamtit pravo ime Čika iz Zagora… Ana-Marija Bujas… Ne znam kako dalje, još jedno ima prezime. Sad pokušavam napravit nešto moćno za stranku… Da me Bandić primijeti, da makne Anu-Mariju i mene postavi na čelo zagrebačke organizacije…”

“Auuu… Šta si ti posto ambiciozan… Ono zadnji put kad sam se vidjeli na mom rođendanu, Slavica i ja smo te mrtvog pijanog nosile kući… Prtljao si nešto da je život previše odvratan, da samo najteži dupelisci mogu nešto uspjet… Zakleo si se i da ćeš se ubit… Bolje i smrt, rekao si, nego da završiš s ovakvom nekom dojiljom kao ja kojoj ćeš naštancat petero djece i u njihovom ropstvu čekat da umreš prirodnom smrću…”, spočitavalački će Ružica.

“Što te ne ubije, ojača te”, u nelagodi sam provalio tu floskulu ofucaniju od benkice na Ružičinoj bebi koju je valjda naslijedila od prvog djeteta.

“DRAGO MI JE DA SI SE PROMIJENIO… Na bolje. Uvijek si djelovao tako nezrelo. Mislila sam da ćeš propast, završit pijan u nekoj grabi kao tvoj djed Bajo… Nego, nije mi još jasno što ti radiš na ovom skupu Roda? Ti koji si me u pijanstvu onako ružno nazivao ispumpavačicom mlijeka…”, opet me verbalno opaučila Ružica.

Odlučio sam s njom zaigrat na kartu iskrenosti.

“Majke i buduće majke su velik dio biračkog tijela… Volio bih nekako naštelit da se na ovom skupu odašalje poruka da su Rode na strani Milana Bandića, da će svoj glas dati njemu. Uz to, kao što neki maheri iz novinarsko-obavještajnog podzemlja rade na spajanju Karamarka i Josipovića, tako ja radim na spajanju Sanadera i Bandića… Sa Sanaderom sam na per tu. Bio sam kod njega već dvaput u zatvoru na razgovoru u vezi jednog tv-šoua. Baš smo kliknuli. Rekao mi je da je Tomića i Jergovića trpio samo zbog medijske koristi, a da sam mu ja baš ono sjeo… Da sam bekrija kao i on…”

“Bome si se ti u široke hlače obukao!”, zafićuknula je Ružica; osjetio sam u tome pozitivan miks zajedljivosti i zadivljenosti.

“Sanaderu fali lova za jamčevinu za izlazak iz ćuze… Pa sam mislio da na ovom Rodinom skupu pokrenem akciju prikupljanja perja za Sanaderovu jamčevinu. Jer Rode su, kao i prave rode kad se krilima uzdignu visko iznad gnijezda, dalekovidne… One vide da je koalicija Bandić-Sanader pobjednička! Njih dvojica su prekaljeni tipovi… Zbog svojih ideala, baš kao nekad skojevci, odgulili su i robiju! Oni su na nezdravoj zatvorskoj ishrani spoznali pravu vrijednost života… A to je – nepatvoreno majčinsko mlijeko…Dojenje!”, počeo sam se lagano gubit u svojoj mutnoj političkoj ideji.

Skratio sam priču i Ružici obećao velike povlastice za peto dijete ako mi pomogne da na ovom skupu Rode pošalju snažnu poruku da su one za koaliciju Sanader-Bandić. Ružica je odvratila da je najviše što mi može pomoći to da nagovori glavnu Rodu da me pusti da govorim na njihovom skupu. Neka ih ja sam pokušam uvjerit u svoju ideju.

“Ajde, može”, promrsio sam.

RUŽICA SE POKAZALA AGILNOM. Izborila se da održim govor. Čak mi je od hrpe zapakiranih platnenih pelena napravila malo postolje na koje sam se uspeo nesigurnim korakom. Dok sam s tog pelenastog postolja Rodama nabacivao obećanja o tome kako će im Bandić u dilu sa Sanaderom svuda po gradu izgradit ful moderno opremljene kabinice za nesmetano dojenje koje će imat i CD s čitavim Mocartovim opusom, okružilo me desetak žena s režeći nabrijanim psima. Hejterski su mi dobacivale da šta ja tu prodajem maglu, da je Bandić prije svega prijatelj pasa, da su psi budućnost Hrvatske! One su upravo krenule na blagoslov pasa u kapelicu na Bundek. Bit će tamo i njihov voljeni gradonačelnik.

“Bandić je pobornik svakog oblika dojenja. A i psi, odnosno psice doje! I njima, tim psećim dojiljama, treba pustiti da u miru doje svoje mlade! Ako ih crkva blagoslivlja, očito i psi imaju neki oblik duše… Uostalom, to tvrdi i nobelovac Coetzee”, u nelagodi ću.

I da bi im se dodatno umilio ljubiteljicama pasa, sišao sam s govornice i kleknuo pored jedne kujice.

“Svi ste gledali Dozvolu za Fockerove… Ben Stiller je tamo pokazao kako je kažiprstom i palcem izdojio mačku koja nije na sisu mogla podojiti gladnog mačića! Ima li bolji primjer kako se svatko od nas može potruditi…”, nisam stigao dovršiti jer se nada mnom nadvila Ružica s koje je visjela beba.

“Fuj! Osramotio si me pred Rodama, uništio si nam skup!”

Toliko se tresla od bijesa, da je njena beba sve ono popijeno mlijeko ispovratila po meni.

Morao sam otić oprat tjeme pod vodoskok. I nisam se više vratio. Shvatio sam, nisam ja za te narodne agitacije.