Još uvijek me prolaze srsi od Thompsonovog povratničkog koncerta. Na stadionu Gospin dolac u Imotskom bili smo stari, ja i moj polubrat Gojko. Ja sam uspio nabaviti karte za koncert, i to nakon što su već bile rasprodane nekoliko minuta nakon puštanja u prodaju. Stari mi je zbog toga prvi put u životu iskazao nešto nalik poštovanju.

„Nisi ti baš toliko nesposoban i sjeban ka šta se činiš“, rekao je kad sam ga nazvao i saopćio mu da sam preko svojih novinarskih veza nabavio karte.

Ne mogu opisati koliko mi je to podiglo samopouzdanje. Toliko mi je to trebalo. Ali na stadionu je opet bio hladan prema meni. Kao da je zaboravio da sam nam ja omogućio da stojimo ovdje, na koncertu za kojim je žudio više nego za ukidanjem SAO Krajine.

Tek sad sam osjetio punu težinu Škorinih stihova „Reci, brate moj, jesmo li prokleti, da se tako brzo sve zaboravi…“ Ali moj brat, odnosno polubrat, Gojko, nije ništa rekao. On ima samo šest godina i vjerojatno se osjećao kao u domoljubnom Diznilendu kad ga je stari posjeo na ramena. Gojko je širom otvorenih očiju, u crnoj dječjoj majici s natpisom Oluja, zurio u pozornicu.

Nova žena mog starog prije šest godina je dobila trudove baš na Thompsonovom koncertu na godišnjici Oluje u Kninu. Trudovi su počeli prije vremena, valjda zato što je previše poskakivala na pjesmu „Daleko, daleko iza devet sela“. Izjedala me ljubomora dok sam ispod oka promatrao s koliko ljubavi i ushićenja stari drži Gojka na svojim kršnim braniteljskim ramenima.

Thompson se napokon ukazao. Svi smo napeto čekali da uzvikne „za dom spremni!“. Pogotovo vitez Skejo, koji je stajao u blizini mog starog. U sitnim, uskim očima vidjelo se da za tim pozdravom žudi kao beduin za kapi vode u pustinji.

Ali ništa od kontroverznog pokliča. Možda će to uzviknuti na kraju koncerta, pa ako ga zbog toga prijave, na sudu se može vadit da je zapravo ljudima rekao „za doma spremni!“

Marko Perković raspalio je publiku u Imotskom s nekoliko starih, prokušanih hitova. U toj oduševljenoj masi osjetio sam kako se i u moju krv putem Thompsonovih pjesama uštrcava omamljujuća droga domoljublja. Nisam mogao odvojiti pogled od Thompsona na stejdžu. S kratkom sijedom kosom izgledao je tako muževno, iskusno. Možda ću se i ja tako transformirati u pedesetima, napokon postati muškarac. Pa i Thompson je na spotu „Bojna Čavoglave“, s onom dugom kosicom i loknama, podsjećao na muškarca koji se operacijom transformirao u ženu da bi na Olimpijadi na hrvačkom meču bez problema patosirao srpsku hrvačicu. Nakon poznatih hitova, na red je došla nova Thompsonova pjesma „Ako ne znaš šta je bilo“ koja je već podigla popriličnu buru u medijima. Na stihove „Jel moguće da ste zaspali na straži, zakletva barjaku da više ne važi“, stari mi je uputio pogled pun prijekora, kao da sam ja taj koji je zaspao na straži.

Bolio me taj njegov optužujući pogled. Ali još više je boljelo kad je stari zaplakao na stihove: „Ti si rođen, sine, u vrijeme slobode, rasti da je braniš kad ti stari ode“. Sav u suzama, spustio je Gojka sa svojih ramena i nježno ga zagrlio.

Stari je Gojka začeo u kasnim pedesetima. Valjda je postao svjestan da ga neće biti na ovom svijetu već kad Gojko krene u neku zanatsku srednju školu. Toliko je ta scena bila potresna da se čak i krutom Skeji meka suza skotrljala niz obraz. On je pak zagrlio svog unuka. Svi su dobivali nježnost osim mene. Sad je pak Thompson pjevao: „Ako ne znaš šta je bilo nek ti kaže Lika, pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika… Ako ne znaš, milo moje, upitaj heroje!“

„Jel čuješ šta Marko piva? Jel razumiš poruku?“ opet me stari prijekorno pogledao, brišući suze.

„Razumijem… Poručuje da ako mi nešto nije jasno oko Domovinskog rata da pitam vas heroje koji ste sudjelovali u ratu.“
„Ne samo sudjelovali, nego i krv dali. Mnogi i živote.“

„Znam, tata. Oprosti. Neću više čitati Markovinine i Jakovinine tekstove, nego ću pitat tebe, gospodina Skeju i vaše suborce, kad me bude zanimala istina o Domovinskom ratu“, bio sam i ja na rubu suza, kao da sam čvaknuo ekstazi i zabrijao na sentiš. Eto što su mi napravile Thompsonove pjesme. Gori je od Balaševića.

Stari me napokon nekako nježnije pogledao, prvi put u životu, i to baš kad je započela pjesma „Moj dida i ja“. Rekao sam starom da mi jako fali njegov tata, moj dida Bajo.

„Toliko mi je žao što ga nisam više pitao o Bleiburgu… On je bio živi svjedok. Umjesto njega, sad o Bleiburgu moram slušat onog Klasića“, zapiskutao mi je glas kao da se pretvaram u nebinarnu osobu.

Starog su te moje piskutavo izgovorene riječi, činilo se, pogodile posred duše. Čvrsto je i mene zagrlio. Milina mi je strujala po cijelome tijelu, kao da sam umro i stigao u raj. Gdje je vječni sjaj.

Naš zagrljaj kao da je trajao cijelu vječnost. A u toj vječnosti, negdje se izgubio Gojko. Stari je u panici gledao oko sebe. Mali je ispario kao Srbi devedeset pete.

Lagao bih kad bih rekao da sam bio zabrinut. Pomisao da će stari ponovo biti samo moj, razgalila me u trenu.

Ali moja sreća trajala je kraće od pjesme „Zmija me za srce ugrizla“. Thompson je zagrmio s pozornice „Dite, šta je bilo?“ i gurnuo mikrofon pod balavi nos Gojku koji je s ruba bine zbunjeno pogledavao masu. Glava mu je ispunila čitav golemi ekran iznad pozornice.

„Izgubija san se“, zapiskutao je kao Tonči Huljić kad pokušava pjevati.

„Kao i mnoge guske u magli“, rekao je Thompson pa podragao Gojka po glavi. „Ali tebi ćemo pomoći da nađeš pravi put“, utješio ga je. Stadionom se zaorio odobravajući pljesak. Ja sam valjda bio jedini koji nije pljeskao.