Trebalo mi je malo da se maknem iz Zagreba, pogotovo sad kad je počeo Advent. Postalo je neizdrživo biti u Zagrebu zbog svih tih prokletih gužvi u prometu. Više nije rješenje ići ni tramvajem. Ja sam veteran vožnji tramvajem, mogu to potvrdit na svojoj koži, tramvaji se svako malo kvare pa nastane zastoj, moraš izaći i nastavit pješke. Evo, prije neki dan vozim se u staroj šestici i ona crkne na semaforu na križanju kod bivše Branimirove tržnice. Ljudi moraju van iz tramvaja, jebeni zastoj. Svaki drugi koji izlazi iz tramvaja psuje: “Jebote Tomašević!” Vani kiša, neko dijete u kolicima ogavno vrišti na stanici, njegova iscijeđena majka pokušava ga uzalud smirit… To je moja slika Zagreba kojem sam ovog vikenda rekao laku noć i otišao na Advent u Osijek. Pozvala me moja sestra Slavica. Njoj se napokon malo vratio optimizam. Ushićeno mi je na mobitel pričala kako se dosta njezine ekipe vratilo iz Irske u Slavoniju. Skužili su da je u truloj, propaloj Europi još gore nego u domovini. U Hrvatskoj, odnosno u Slavoniji, barem ne moraju većinu plaće davat na smještaj. Praznih kuća koliko hoćeš… Slavonija čeka svoje odmetnute sinove i kćeri da se vrate. Pa nećemo valjda dopustiti da nam iz Europe avionima samo šalju azilante. Neka dođu malo i Hrvati. Jer ako se ne vrate, prazne kuće po Slavoniji uskoro će naseliti Nepalci, Arapi, Indijci…

Ne mogu opisat koliko je Advent u Osijeku ljepši, bolji, ljudskiji nego u odvratnom propalom Zagrebu. Nema tolike gužve, slavonska hrana u kućicama puno je ukusnija, bolja i, što je najvažnije, puno jeftinija nego na zagrebačkom Adventu. A totalni raspašoj je nastupio kad su na stejdžu u osječkoj Tvrđi nastupile Frajle. Slavica je plesala sa svojim legama i leginicama koji su se vratili iz Irske, ne na blagdane nego da zauvijek ovdje ostanu. Samo sam se nadao da nam neće upasti netko od predsjedničkih kandidata i žicati potpise, nudit nam letke. Slavica mi je rekla da je Marija Selak sa svojim prvim gospodinom već pohodila Slavoniju u vrijeme predstave “Sokol ga nije volio” u osječkom HNK.

Predsjedničkih kandidata nije bilo, ali se u jednom trenutku na otvorenju osječkog Adventa pojavio ministar Ivan Anušić. Bio je baš kul odjeven u kratku kožnu jaknu i uske traperice koje su isticale njegove snažne noge. Izgledao je kao da je upravo sišao s motora. Baš je imponirao pojavom. A imponirala mi je i Slavica kad se srdačno pozdravila s Anušićem, tek tad sam skužio da se njih dvoje dobro poznaju. Pa da, oni su negdje ista generacija, vjerojatno su nekad prije izlazili po istim mjestima, disko klubovima tu u Osijeku.

“Moram ti čestitat na govoru pred onim diplomatima…” rekla mu je Slavica.

“Pusti sad to, vrijeme je slavlja”, odvratio je Anušić.

“Dosta smo mi slavili, u slavlju oko Vatrenih i Eurosonga potrošili svoja dobra vremena, kako si rekao u svom govoru koji sam napamet naučila. Pokazao si pred diplomatićima tko je muškarac, tko se ne obazire na to hoće li se ili neće svidjeti vođi Plenkoviću. Rekao si ono što muči potiho sve nas u Hrvatskoj, pogotovo nas žene koje imamo djecu, brinemo se za njihovu budućnost. Pokazao si se kao pravi muškarac, suočio si nas s realnošću, izvukao na površinu naše strahove koje potiskujemo duboko u sebi. Napravio si ono što sve zrelije žene vole – da im muškarac osvijesti strahove i onda im pomogne. A ne da nam onaj dežmekasti Plenković prodaje bajke o ekonomskom rastu i prosperitetu države. S tim neka farba svoju mamu!” Slavica je stisnula uz sebe svog sina Stjepana kao vučica koja želi zaštiti svoje mlado.

Vidjelo se da je Anušić osjetio nelagodu na spomen Plenkovića i da želi skrenuti temu.

“Vidim, imaš sina…” izgovorio je Anušić glasno jer su Frajle na stejdžu počele pjevat refren sve u jedan glas, Tvrđom se orilo od njihove pjesme.

Slavica je sinu rekla neka pruži ruku Anušiću.

“To ti je moj Stjepan… Uskoro će u školu, nadam se. Puno bih sigurnija za njegovu budućnost bila da ti vodiš ovu državu. Ti si se dokazao kao pravi muškarac. Jedva si bio punoljetan kad si dobrovoljno otišao branit Hrvatsku, prolazio ratišta. Dok je Andreja mama doktorica nalazima o anemiji štitila čak i od najobičnijeg služenja vojnog roka. Ne može nam takav mlakonja vodit državu u ovakva ozbiljna vremena kad svaki čas sa svih strana može buknut rat. Pa on nas ne može zaštiti ni od lokalnih mafijaša, kamoli od Putina i Vučića. Taj štreberko si je pred svojim stranačkim beskičmenjacima tepao na onoj nekoj tajnoj snimci da je on kao Majkl Korleone. Mora da su pravi mafijaši koji nam zapravo vode državu umirali od smijeha na tu njegovu izjavu… On da je Majkl Korleone, hahahaha! Taj plašljivi puran!” Slavica se počela napadno smijati.

Anušić ju je promatrao svojim odlučnim, ali i toplim pogledom. Naglo joj je pružio ruku kao da pred sobom ima neki neodgodiv posao: “Želim ti sretan Božić i čuvaj sina.”

“A ti čuvaj našu državu. Okupi oko sebe naše hrabre slavonske ljude i skinite više tog Plenkovića s vlasti. Neka ode u Brisel onim svojima koji ga štipaju za guzu… Inati se, Slavonijo!” Slavica je očito od previše kuhanog vina zapala u totalnu patetiku. Postalo mi je neugodno zbog nje. Srećom, Anušić je otišao dalje među ljude.

Slavica je podigla čašu s kuhanim vinom i nazdravila sa svojim legama i leginicama: “Neka nam se u novoj godini, umjesto azilanata, avionima iz Europe vraćaju naši Slavonci!”

“Živjeli! Živjela Hrvatska!” podigli su svoje čaše povratnici iz Irske željni vina, rakije i domovine.

GOST KOLUMNIST: ‘Sigurnosni geopolitički zazovi svjetskog poretka’ – Svijet očima Ivana Anušića