Razmotao sam adventske lampice poput zmije omotane oko debla na Zrinjevcu i razvukao ih sve do klupe na koju sam poslagao razne vrste vibratora, sado-mazo bičeva, jestivih gaćica, navlaživača u crvenim kutijicama. Na samom rubu klupe kao na straži stajala je figurica Djeda Mraza. Kad joj stisneš gumb na leđima, Djedici ispod trbušine iskoči penis uz zvuk: ohohoo-hoho! Ne bih li se i ja uklopio u adventsku atmosferu, na glavu sam nabio plastične jelenje rogove, a za šlic zakvačio svjetleću gumenu palicu koja je kupcima sugerirala moju obdarenost. Da privučem pažnju svako malo zapjevao bih neku pjesmu s Kićina albuma “Krismas vit Kićo”. U ritmu sam pocupkivao na hladnoći.

Pored mog štanda zastale su dvije sredovječne ženske, jedna u dugačkom, smeđem kaputu, druga u crvenoj skijaškoj jakni. Vidjelo se da su još u formi i da redovno posjećuju salone za peglanje bora na faci. Zainteresirano su razgledavale izložene artikle.

“Napokon nešto zanimljivo na ovom sirotinjskom Adventu”, rekla je ova u skijaškoj jakni opipavajući vibrator.

“Bolje bor u stanu nego bore na licu. Ta stvarčica osim što pruža golemi užitak uklanja i bore ako se s njom svaki dan po deset minuta prelazi preko lica”, odmah sam uletio s trgovačkom spikom.

Slično je meni na Hreliću uletio Rom koji je tamo prodavao ove iste stvari. Očito je neki propali seks šop izbacio na smeće svoje artikle, a Rom ih pokupio s krupnog otpada. U trenutku kad mi je to nudio posvađao se sa svojom ženom oko nekakvog bureka, žena mu je donijela sa sirom, a on je htio s mesom. I u toj svađi sa ženom bijesno mi je dobacio da čitavu kutiju tih seksi drangulija nosim za sto kuna. Htio je valjda tako napakostit ženi koja se očito redovito služila tim drangulijama.

“Imam vam i najmoderniju vrstu vibratora. S glavićem u obliku najnovijeg omikron virusa. Svojim šiljcima na glaviću pruža neviđene užitke”, nastavio sam vabiti ženske na kupnju.

“To bi tebi trebalo. Ti si svježe rastavljena. Da se dolje malo razradiš, vratiš u formu prije nego te povedem u Rovinj na svinganje”, s demonskom nasladom u glasu ova u smeđem kaputu podigne s klupe omikron vibrator i štipne gumene šiljke na glaviću kao što je Plenković ono jednom kad se razljutio na novinare štipkao spužvice na njihovim reporterskim mikrofonima.

“Ako idete na svinganje, imam vam nešto… Što ne držim u legalnoj prodaji.”

“Što? Što imate?”ovoj u smeđem kaputu zaiskrile su oči kao božićne žaruljice.

“Nešto što će vas potpuno zaštititi od svih sojeva kovida na svinganjima di izmjenjujete sline i ostale izlučevine s većim brojem ljudi”, iz unutrašnjeg džepa jakne izvadim kutiju na kojoj je pisalo: ivermektin.

“Šta nisu to one tablete za konje?” ljubopitljivo će ova u skijaškoj jakni.

“Što je dobro za konje, dobro je i za ljude. Posebno za muškarce. Ove tablete daju im konjsku snagu, izdržljivost. Što je na svingerskim seansama prava blagodat. Nabavio sam te tablete od prijatelja koji radi na ergeli lipicanera u mom rodnom Đakovu”, tihim ću, konspirativnim glasom.

“Dajte mi jednu kutiju”, pomamila se smeđokaputka.

Uz ivermektin kupile su svaka po omikron vibrator i komplet jestivih gaćica koje sam i ja doma probao, imale su okus mojih omiljenih gumenih bombona iz djetinjstva.

Podigao sam pogled i spazio kako se klupi približava plavokosa žena u bijeloj bundi. Kroz sumaglicu osvjetljavala ju je mutna svjetlost uličnih lampi i davalo joj nešto nadnaravno. Vila Adventa, prošlo mi je kroz glavu. A kad je došla do mene, ubrzo sam shvatio da je to za mene zla vila jer me počela prozivati zašto kradem božićne lampice s drveća. I otkud mi pravo prodavat takve gnjusne stvari, imam li uopće ikakvu dozvolu od Grada? Kad sam rekao da nemam, nazvala me adventskim teroristom i rekla da će pozvat policiju. Tek tada sam shvatio da je to kraljica Adventa, Martina Bienefeld.

“Bolje ne uplićite policiju u ovo. Pa i vas je postavio Bandić za direktoricu Adventa. A policija i dalje radi na aferi adventske kućice. Ako su mogli dizat tolko lovu na iznajmljivanju kućica, zašto ja ne bih mogao ovu klupu koristit. Ionako na čitavom Zrinjevcu nema niti jedne kućice, štanda. Otužno.”

“Ali da barem onda prodajete nešto što ide uz Advent, a ne ove gadarije”, smirenije će Bienefeld.

“Pa vi ste u medijima rekli da su igračke inspiracija ovogodišnjeg sajma. A ja prodajem igračke.”

“Jedina prava adventska igračka ovdje je ovaj Djed Mraz”, podigla je figuricu Djeda Mraza.

Čim mu je noktima dotakla leđa Djedu je iskočio onaj njegov buzdovan. Bienefeld krikne, gadljivo figuru odbaci na travu.

“Mislio sam reći da prodajem igračke za odrasle, jer…”, u tom trenutku nas zagluše zviždanje, povici povorke ljudi s djecom. U sredini povorke bio je podignut transparent: “Tomica mrzi Božić i djecu!”. Shvatim da to opet prosvjeduju roditelji odgojitelji.

“Vidite šta kažu. Da Tomašević mrzi Božić i djecu. Znači, njemu bi sigurno bilo drago što sam se dosjetio prodavat igračke za odrasle, a ne za mrsku mu djecu. Vama je nekim božićnim čudom pošlo za rukom da vas Tomašević ne skine s funkcije na koju vas je postavio Bandić. Zato ne iskušavajte sreću. Nemojte poduzimat nešto što bi ga razljutilo.”

“Nećete vi meni prijetiti, sad vam odmah zovem policiju!” Bienefeld izvadi skupi ajfon iz bunde.

Ja brže bolje pokupim seksi igračke s klupe i potrčim za povorkom. Ženama koje su prosvjedovale nudio sam vibratore u pola cijene.

“Kupite, kupite! Garantiram – ako ćete samo ovo koristiti, više nikad nećete ostat trudne!” uzvikivao sam kao nekad na vašaru moj djed Bajo dok je prodavao junad i kokoši.