Ljubavnicu mog starog Ljilju Đomlinu svi su uvjeravali da ne ide takva, u devetom mjesecu trudnoće, na proslavu Oluje u Knin. Kao iznimno stara trudnica morala bi stalno ležat, mirovat. Ona je na to odmahivala rukom, ne treba njoj nitko dijeliti savjete, rodila je već dvoje djece, izašli su iz nje glatko kao kolači iz pećnice. Nije ona neka zagrebačka frajla pa da izvodi kerefeke oko običnog poroda. Njena baba rađala je u polju, s motikom u ruci. To su bile žene, a ne ove današnje cvilidrete. Zato nam i je tako kako je, izumiremo kao narod.

Starog i Ljilju dočekao sam u Kninu. Stari me nagovorio da dođem, obećao je častit janjetinom. A ja sam se baš uželio mlade janjetine, premijer Tim Orešković otvorio mi je tek kad je pred kamerama onako trbušast nujno izjavio kako mu je jako žao što nema mogućnosti da si u državnoj vili na Hvaru ispeče janje. Znači, ako se besplatno nakrkam mlade janjetine, moći ću reći da živim bolje nego premijer.

Stari nam je na stol donio janjetine i luka na priprostom masnom papiru koji mi je još više otvorio apetit, htio sam i njega pojest ili barem s njega liznut mast. Toliko smo navalili da se nismo ni obazirali na golopasne tipove koji su tri stola od nas upaljačem palili pretpotopnu zastavu Kraljevine Srbije.

TAKVI NAJEDENI, podnapiti, otišli smo navečer na stadion NK Dinare na Thompsonov koncert. Stari nam je ponio demižon vina. Natezali smo iz njega, bratimili se. Napokon sam preko alkohola počinjao osjećat nekakvu bliskost sa starim. Čak sam se lagano uspio uživit i u tu olujašku spiku, u to kako smo obranili svoj teritorij od Srba. Zagrljen sa starim, iz sveg grla pjevao sam Thompsonovu “Prijatelji, kako ste mi danas”. Pritom sam mislio na svoje prijatelje iz osnovne škole koji tavore poženjeni po Đakovu, doživotni taoci svojih žena, djece, tastova, punica.

Oko ponoći krenuli su uvodni rifovi “Bojne Čavoglave”. Thompson se proderao sa zluradim osmijehom djeteta koje baki krade pekmez u smočnici:

“Za dom!”

Ljilja je počela poskakivat kao na trampolinu. Da bi se onda naglo presavinula i živinski zaječala. Niz strijaste butine potekla joj je plodna voda. Stari se u trenu rastrijeznio.

“Pomagajte, žena mi porađa!”

Ljudi oko nas uskomešali su se, svatko je htio priskočiti u pomoć, Hrvati vole krizne situacije, to ih zbližuje. Podigli su Ljilju na ruke kao Kurta Kobejna kad bi se na koncertima bacio u publiku i onda su je jedni drugima prebacivali prema kolima Hitne pomoći. Starom su se razmicali da može slobodno prolaziti kroz gomilu.

Držao sam se njegovih leđa.

Kad su je u kolima Hitne polegli na nosila, dijete je vrškom glavice već izvirilo kroz Ljlijina, biblijski rečeno, vrata od utrobe. Porod se morao obaviti na licu mjesta.

Stari je ušao u kola, a ja sam ostao ispred, zapalio cigaretu. Iznutra bi se svako malo začulo bolno stenjanje. Porod je potrajao kraće od Thompsonove nove epske pjesme o duhu nekakvog ratnika koji luta hrvatskim poljima i poput vampira traži čovjeka koji bi danas bio spreman proliti krv za Hrvatsku; ne nalazi ga pa je sav ozlojeđen.

Prolomio se krik mog starog:

“Sin! Ipak je sin!”

Navirio sam se u bolnička kola. Zatekao starog kako zabrinuto ošacava sinovljev penis.

“Mali… je baš mali… Zato su na ultrazvuku i mislili da je žensko. Neće mi valjda ovaj sin imat još manjeg nego Pavle… S takvom ćunicom ostavit će me i ovaj bez unuka…”, zabrinuto je mrmljao stari.

“Ma šta bulazniš, irud ti jezik izija! Imat će on većeg nego šta je top na ovoj našoj tvrđavi! Muški u Đomlinih uvik su imali šta pokazat!” presjekla ga je Ljilja.

Do kola se probila predsjednica Kolinda s tjelohraniteljima. Teškom mukom uspela se u kola, tjelohranitelj ju je morao pogurat odostraga.

“Dajte da ga umotam u zastavu!” zapovjednički će.

Izvukla je iz najlona zamotanu hrvatsku zastavu s kninske tvrđave. Bolničarka je pripomenula da nije higijenski novorođenče umatat u išta osim steriliziranu gazu. Ljilja joj je na to odbrusila da je njena baba njezinu mater umotala u vreću krumpira kad ju je porodila u polju, pa joj ništa nije falilo, bar se odmah privikla na bakterije, očvrsnula.

“Neće njemu biti ništa! Pogledajte ga, rođen na dan Oluje, na Thompsonovu koncertu! Ti si naš Supermen, naš superheroj Hrvatko!” tepala je Kolinda mom polubratu, energično ga preuzimajući iz bolničarkina naručja. Onako sluzavog, krvavog, umotala ga je u zastavu kao kebabno meso u tortilju. Ljilja je, oslonjena na laktove, ponosno gledala taj prizor.

“JA SAN GA NAMI sa svojih pedeset i nešto podarila, predsjednice! I ovaj moj… hrabri branitelj…”, potapšala je mog starog po ruci.

“Zovite monsinjor Bogdana da ga odmah tu krsti i zaštiti od srpskih uroka! Jeste li mu već našli ime?” pogledala je Kolinda mog starog.

“Pa… Na ultrazvuku su nam rekli da će bit žensko… Samo smo onda žensko ime smislili, Zolja!”

“Zašto ga ne biste nazvali po prvom ministru obrane, Gojku Šušku?” predložila je Kolinda.

Starom se ozarilo lice, prvi put u životu vidio sam ga istinski sretnog. Taman kad sam se počeo s njim zbližavat, on je dobio novog sina koji će mu očito pružit puno više radosti nego što sam mu ja. A valjda će s godinama i taj sićušni penis premašit centimetražu moga. Kolinda je poslala tjelohranitelja da naredi počasnoj gardi neka u čast malog Gojka ispali sa zidina plotune iz sveg raspoloživa oružja.

Uskoro su s kninske tvrđave odjekivali rafali, pucnjevi, topovski udari, kao da se ponovo odvija Oluja. Sva ta paljba, eksplozije, na tako su se veličanstven način spojili s glazbom da se činilo da s gustog, tamnog oblaka nad stadionom, bog rata Mars dirigentskom palicom usklađuje Thompsonovu pjesmu s topovima, kuburama, puškama, puškomitraljezima.