Tko se boji eura? Ja. Panično ga se bojim. Mislim da kao i mnogi Hrvati patim od eurofobije. Za mene je to puno gadnija, smrtonosnija bolest od korone. Toliko se bojim eura da još niti jednom nisam bio na bankomatu otkad je uveden. Strahujem pogledat kolika mi je plaća u Nacionalu u eurima. Sigurno ću se razočarat nakon one moćne četiri znamenke koje sam dobivao u kunama. Problem je i što se uopće nisam potrudio preračunavat kune u eure. Za mene je euro neki potpuno apstraktan novac, uopće mu nisam u stanju spoznat vrijednost, niti to želim. Miran sam samo kad ne dolazim s njim ni u kakav doticaj, kad potiskujem misao da euro uopće postoji. Kao amajliju stišćem kovanicu od pet kuna koju sam sačuvao. Dobri, stari, umiljati medo. Njemu sam itekako poznavao vrijednost. Za medu sam nekad mogao u pekari kupit ukusnu krafnu i još bi mi ostalo za Čunga lunga žvaku koja me, kao Prousta madlen kolačić, podsjećala na djetinjstvo.

Znam, pitate se kako onda živim bez eura. Teško, jako teško. Hodam po gradu, zavirujem u kafiće sve u nadi da ću ugledat nekog poznatog tko će me pozvat na piće. Ponekad mi se i posreći. A što se tiče osnovnih prehrambenih životnih namirnica, imam sreće da sam prije mjesec dana doselio na elitni Vrhovec, između ostalog poznat po tome što je tu skončao moj voljeni Milan Bandić u stanu Natalije Price koju katkad vidim u pekari kako kupuje omiljeno jelo svog Milana – burek sa sirom. U bureku sa sirom Bandić je uživao i na svoj zadnji dan života, na Dolcu ga je jeo s onim nekim šeikom koji je trebao graditi zagrebački Menheten na Savi. Jeo je taj svježi burek u rano jutro na Dolcu kao da je znao da mu je zadnji.

Na Vrhovcu sam se, redoviti čitatelji mojih kolumni već znaju, našao hirom sudbine. Jedan bogatunčić Kiki doveo me k sebi u luksuzni stan da bismo zajedno pisali scenarij za film koji misli snimiti i dokazati svojim imućnim roditeljima da ga nisu bez veze donijeli na svijet, da nije samo besmislena vreća govana koja uzalud traje i troši tuđe novce. S tim scenarijem smo u mjesec dana jebeno daleko dogurali, imali smo samo jebeno domišljati naslov u neonoarovskom stilu: “I bogati plaču.”

Dakle, što je jeo Kiki, jeo sam i ja. Dobra je to hrana. Ali dosadi kad ovisiš o tuđem ukusu. Kiki na primjer nije jeo ništa slatko. Em je trtario da se ne udeblja, em mu je jedini omiljeni desert bio kokain, gorki je to desert koji je meni već dopizdio. Čak toliko da sam u Kroli počeo govorit da je kokain droga za bezbrižne glupane. Pravi muškarci piju rakiju, onu najobičniju, jeftinu. Kiki je još do prije Nove godine za šmrkanje kokaina koristio isključivo kune. A otkad je uveden euro, frkao je za to novčanice u eurima. Govorio je da su puno glatkije od kuna, a pa kroz njih kokain doslovno sklizne u nos, projuri kao bob niz ledenu stazu.

Jednu takvu sfrkanu novčanicu od deset eura strpao sam sebi u džep. Moram još nešto napomenut u vezi svoje bolesti eurofobije – zanimljivo, tuđih eura nisam se bojao, samo svojih koji su netaknuti stajali na mom tekućem računu u Privrednoj banci.

S tih deset eura strčao se do pekare na početku Vrhovca, željan krafni s marmeladom. Za deset eura, bio sam uvjeren, moći ću kupiti najmanje pedeset krafni. Svaki dan po jednu, dakle, idućih mjesec i pol sam namiren, neću morat podizat svoje eure.

Da, zaboravio sam napomenut, uz to što je tu skončao Milan Bandić, Vrhovec je poznat i po tome što na njemu živi premijer Plenković. Logično, vrhovnik na Vrhovcu. Svako malo sam nailazio na njega, bilo u restoranu Tač, bilo na kiosku. A evo ga sad i u pekari. Ušao je par sekundi nakon mene. Žestoki momci iz njegovog osiguranja ostali su sa slušalicama u ušima ispred pekare. Lako je tako, gdje god ideš netko drugi je spreman za tebe uletit, potući se. Nije onda ni čudo što Plenković kroz medije ima muda žestoko napadat trgovce, prijetit im.

Zgrozio sam se kad sam vidio da obična krafna košta čitav jedan euro. Jebote! Znači ovih Kikijevih deset eura jedva da je za deset krafni. Znači to je to slavno trgovačko zaokruživanje cijena protiv kojeg se bori premijer. Vidjevši da se ja nećkam, Plenković je autoritativnim glasom zatražio:

“Pet kroasana s pekmezom od marelica.”

“Ako kupujemo kod ovih pohlepnih trgovaca, samo ih podržavamo u njihovu dizanju cijena. Ne smijemo! Pogotovo vi koji ste im objavili rat! Prokleti trgovci! Čak ih je Isus išibao po leđima kad su došli prodavat u hram! Toliko su odvratni, pohlepni da su čak i kod Isusa uspjeli izazvat agresiju!” puko sam u pekari od svih tih poskupljenja, trauma izazvanih prelaskom s kune na euro.

Plenković me mrko gledao.

“Ja sam se raspitao o vama… Vi ste Svirac iz Nacionala. Već me danima uhodite tu po Vrhovcu, pokušali ste me prošle nedjelje ponizit pred Ursulom Vonderlajn. Što je s vama, jel vi to protiv mene vodite nekakav hibridni rat? Što ste vi, crni labud?”

“Il su snijezi il su labudovi! Vi vodite hibridni rat protiv trgovaca i budite dosljedni! Vratite te kroasane!”

Pokušao sam istrgnut papirnatu vrećicu iz premijerove ruke. Jedan kroasan ispao je na pod. Odmah je uletio premijerov bodigard. Premijer mu je rekao da je sve u redu. Eurima je platio svoje kroasane. Dok je izlazio, dobacio sam za njim:

“Imao je Milanović pravo, vama su najvažniji kroasani! Ne možete se oslobodit te navike koju ste stekli dok ste s Milanovićem bili cimer u Briselu! Mogu vani granate padat, ali vi ćete pojest svoje kroasane!”

Podigao sam s poda kroasan koji je premijer platio. Moja novčanica od 10 eura ostala je djevičanski netaknuta.