‘Onaj ufurguz Kovačić TE MRZI! Zbog Titove slike kaj si je zaljepil na kameru! Misli da si Radmanov kadar! Sad kad je gazda usranog, poltronskog Hatevea, izbacil bu te na ulicu!’

Sve je počelo tako što sam na fejsbuku, u želji za novim lajkovima, izmislio priču da mi je jedan lega iz Đakova ponudio dobru lovu ako odem njegovoj ženi umjesto njega na porod jer je njemu to pederski i gadi mu se ta današnja spika da muškarci moraju prisustvovat porodu. Dva dana nakon te objave, prišao mi je u Sedmici jedan HTV-ov snimatelj kojeg sam znao samo iz viđenja, s onih tajnih sastanaka ljevičarskih intelektualaca i novinara u napuštenom, sljemenskom sanatoriju Brestovac.

Pozvao me van na terasu, nešto bi me htio pitat. Pošao sam za njim. U razgovoru na terasi, shvatio sam: on je totalno popušio da sam ja išao na porod umjesto svog frenda. Nisam mu imao snage priznat da sam sve to izmislio jer bi on onda proširio okolo da bezočno lažem na fejsbuku, pa bi možda na mene bio pokrenut sličan onakav medijski linč kao na Modnog Mačka nakon objave lažnih fotki s egzotičnih putovanja.

UGLAVNOM, TAJ JE SNIMATELJ htio da i umjesto njega odem na porod. Zauzvrat, on će mi sredit da na drugom programu HTV-a vodim emisiju o književnosti, ima jake veze. Ne moram se bojat da će me zajebat. Gledao sam ga i slušao rastvorenih usta. Nisam mogao vjerovat što mi se događa. Tu smo se noć obojica zapili na njegov račun, a on mi se u pijanstvu ispovijedao. Kako se onesvijesti na sam spomen krvi, a kamoli kad je vidi. Nije želio na porodu ispast papak, da ga moraju polijevat hladnom vodom, vraćat ga svijesti kao zadnjeg pušioničara što je očito i bio.

“A i nije mi baš brija da mi prvi pogled na sina bude… To kad izađe sav krvav i sluzav ko elijen. Hoću ga vidjet kad bude lijep i opran, umotan u dekicu kao kralj… Ali žena je zapela da pod mus moram bit na porodu. Znaš kakve su danas žene, oči bi mi iskopala da to eskiviram. Feminizam… Ne mogu ja sam ništ protiv toga”, trznuo je još jednu duplu lozu.

“Ma, bolje ti idi, šta da se i onesvijestiš? Pa nije to takva bruka…”

“Nije samo to. Žena hoće da snimam porod onom istom crno bijelom kamerom s kojom su s Televizije Zagreb snimali njezinu staru kad je nju rodila. Snimali su je kako se iz kreveta rukuje s Titom. Jer je bila jedna od trudnica kaj su se porodile na samu Novu godinu 1975. Zadužil sam tu rearitetnu kameru iz Hateveovog arhiva … Žena mi je umjetnica, hoće se s tom snimkom natjecat za Tehateovu nagradu za najbolji umjetnički rad. Kaj ak se onesvijestim usred poroda i kamera mi se razbije? Taj čas dobivam pedalu s Hatevea!”

“Moraš mislit pozitivno, pa će ti se i događat pozitivne stvari, nećeš se onesvijestit i neće ti se razbit kamera. Vas to bar na Hateveu uči guru Šimleša”, još sam ga jednom pokušao odgovoriti od bezumnog nauma.

Očito nije upalilo. Idući dan nazvao me u sedam ujutro i vrištao da odmah uđem u taksi i dovezem se na Sveti Duh. Dočekao pred bolnicom. Vukao me kroz labirinte bolničkih hodnika. U nekakvoj prostorijici navukao mi je na glavu kapicu kakvu je u Hitnoj službi nosio Luka Kovač, na facu mi pritegnuo masku. Nabrizinu mi je objasnio kako se rukuje s tom prahistorijskom kamerom težom od zolje. Pa me gurnuo u salu za porode kao prvotnog kršćanina lavovima u arenu.

Trudnice su bile naslagane u boksove. Jedna je ispuštala sablasne zvukove koji nisu imali puno veze s ovim svijetom. Krv mi se sledila. Crvenokosa trudnica iz prvog boksa, ugledavši me s tom kameretinom, zavapila je:

“Došel si, bejbe! Drži me za ruku, ful te trebam!”

Čvrsto me zgrabila za zglob kao što se putnik uhvati za rukohvat uslijed naglog kočenja tramvaja.

“Masiraj mi leđa…” prostenjala je.

Trudovi su počeli. Izbezumila se. Oči su joj se izokrenule kao da na njoj izvode egzorcizam. Spopao me osjećaj da me netko izabrao da baš ja, pred Apokalipsu, snimam crno-bijelom kamerom dolazak antikrista na svijet. Kamermanova žena sijevnula je prema meni čudovišno hejterskim pogledom.

“Ti si mi ovo napravil, smeće jedno usrano! Boli! Boli! Dabogda tebe čitav život kurac tako bolio! Ajoj! Ajaoaoooo!” sipala je nekim izmijenjenim, muškaračkim glasom.

“Nemoj, bejbe… Izdrži! Sve će bit okej… Ti si hrabra, rođena si u ponoć, bejbe, Tito je došao tvojoj mami čestitat na hrabrosti… Ti si zmaj, dijete ponoći, neuništiva si! Kao i Jugoslavija!” hroptao sam u šoku.

“Zašto ovak jebeno boli! Jaooo, ajjaoooo!” drečala je.

“IZDRŽI OVO, BEJBE, pa idemo tjedan dana na Tenerife…” znoj me obljevao kao da se već sad pržim na Tenerifima.

“Koje jebene Tenerife! Čeka te otkaz! Onaj ufurguz Kovačić te mrzi! Zbog one Titove slike kaj si je zaljepil na kameru! Misli da si Radmanov kadar! Sad kad je on postal gazda tog vašeg usranog, poltronskog Hatevea izbacil bu te na ulicu! A žena ti rađa! Gamad, svi vi muški ste gamad! Ajaoooo, ajaooo!” presjekao ju je novi trud.

Tek sam sad bio za pravo šokiran! Taj njezin mufljuz je meni, zauzvrat što ovo proživljavam, obećao emisiju, a njemu samom prijeti pedala s HTV-a u ovoj novoj preraspodijeli političke moći! Kako me zajebao! A, ja mu ne mogu ništa, nismo potpisali nikakav ugovor!

Koljena su mi zaklecala od mučnine kad sam kamerom stao pred rodiljine raskrečene noge; između njih se probijala sluzava, kosmata kugla. Babica je u trenu izvukla čitavo dijete.

“Tata, poljubite sina…” babica je pružila sluzavo, čunjoglavo biće prema meni.

Dijete je nekom reptilskom kretnjom spuštalo i podizalo lijevu ruku, kao krokodil ili varan.

Prestravljeno sam napravio nekoliko koraka unazad. I zajedno s kamerom proklizao po lokvi plodne vode na podu. Izobličeni, dijabolični krikovi trudnica u agoniji zadnje je što sam čuo pred potonuće u crnilo nesvijestice.