Subota, osam ujutro, sipi sitna kiša, a ja nasred Trga klečim s čitavom vojskom muškaraca. Poredani jedan iza drugoga nalikovali smo na divovsku, sluzavu gusjenicu. Svi oko mene imaju svoje strunjačice, ali ja se nisam htio izlagat takvom trošku pa klečim na spljoštenoj kartonskoj kutiji Badelova konjaka. Kad već nisam mogao sa svojom novom kul ekipom s Vrhovca otići u Katar i bodriti Vatrene, onda barem mogu s katoličkim muškarcima vatreno moliti Gospu da žene napokon postanu čedne i pokore se nama muškarcima. Evo, u to ime već dvadeseti put izgovaram sebi u bradu, mrseći krunicu oko prstiju: „Sveta Marijo, ulij svim hrvatskim ženama barem malo razuma da shvate koliki je blagoslov služit svom muškarcu.’’ Dok sam to izgovarao, učinilo mi se da su moje molitve naglo uslišane… Prema nama je počela koračati skupina žena. U rukama su držale ruže, a na glavi imale krune od trnja, nalik Isusovoj.

Na nekoliko metara od nas ukočeno su zastale i gledale nas kako molimo. Osjećao sam se kao Tompson dok ga obožavateljice pobožno s ustaškim kapama na glavama gledaju na koncertu u Čavoglavama. Da ne povjeruješ! Naša skupna molitva napokon je urodila plodom, žene su došle pameti.

Potpuni udar božanske milosti doživio sam kad sam među okupljenim ženama ugledao svoju bivšu, a ujedno i jedinu curu Stojku. Stajala je pored kolumnistice Jutarnjeg lista Snježane Pavić. Jedino ona na glavi nije imala trnovu krunu, nego feminističku šiltericu s petokrakom. U prvi mah u toj me kapi podsjetila na Šegrta Hlapića. A kad sam se bolje zagledao u nju, bljesnulo mi je da je u sličnoj dizajnerskoj šilterici prva dama Sanja Musić Milanović jučer bodrila Vatrene u Katru. Urezala mi se dobro u pamćenje ta navijačka kapa prve dame, vratila mi je uspomene na željezničarsku kapu mog djeda Baje.

Blago sam se osmjehnuo svojoj bivšoj djevojci i rukom u zraku napravio znak križa, kao da joj opraštam za sve zlo koje mi je zbog svog promiskuitetnog ponašanja nanijela dok smo bili zajedno. A onda sam pognuo glavu i nastavio moliti. Te žene i dalje su stajale blizu nas i kao da su se svojom znakovitom šutnjom priključile našoj molitvi da im bog prosvijetli pamet. Nakon trećeg Zdravo Marijo, uši mi je proparao nadrkani Stojkin glas:

„Ne mogu samo šutit i gledati ove kretene! Kleče ko zadnji ljigavci!”

„Smiri se… Dogovoreno je da se ovo naše zove Tiha misa. Budi dostojanstvena”, odvratila joj je Snježana Pavić.

„Ne mogu se smirit, eno, tamo vidim onog svog bivšeg kretena Svirca. Potrošila sam na njega najbolje godine faksa. Točno sam znala da će postati ovakav jadnik. Vidi ga, sad tu nešto moli. To mu je valjda jedina šansa da postane muškarac, hahaha…”

„Ma, ajde, daj, bili ste klinci. Očito si bila prejaka za njega. Nije on tako loš, piše dobre tekstove”, pomirljivo će Snježana.

„Ma, jad i bijeda. Zamisli, jednom sam ga varala s piscem i profesorom Marinkom Košćecom. U profesora sam se toliko zaljubila da sam mu s guštom kuhala i nosila ručkove na faks. Ovaj jadnik nas je čak ulovio u kabinetu. I umjesto da pukne na lika i mene, ko zadnje pseto slinavo me moli da mu dam ostatak Košćecova variva. Srao mi je da njemu nikada nisam kuhala, nego mu davala sendviče s najjeftinijom paštetom kad bi prespavao kod mene. Zamisli, nije mu bio bed šta ga varam nego je… Bilo me sram pred profesorom.”

„Tipično muško, htio te vidjet uz štednjak. Više je u tebi tražio mamu nego ženu. Zato se tu i moli Majci Božjoj da postanemo kuharice, a ne samosvjesne žene.”

„Uvijek me brukao okolo s tim sranjima sentimentalnim. Jednom mi je cmoljio u Jabuci jer mi je doktor Močinić u svom salonu ljepote napravio depilaciju u obliku srca. Ali to ga nije priječilo da me isto ovako na koljenima moli za seks, fuj!”

Drhtao sam od bijesa, sramotila me pred braćom katolicima. Ustao sam i kao izranjavani gepard skočio pred Stojku i Snježanu Pavić.

Zajapureno sam se obratio kolegici Snježani:

„Smirite je. Uvijek je svuda radila incidente. Upropastit će vam ovaj plemeniti naum da nam se pridružite u molitvi.”

Snježana me u čudu slušala.

„Šta bulazniš? Nismo se mi vama došli pridružit ni u kakvoj molitvi. Mi sudjelujemo u skupnoj intervenciji u javnom prostoru. Zamisao umjetnice Arijane Lekić Fridrih. Nadale smo se da ćete vi muškarci kad nas vidite u tim vašim molitvama preispitati svoju muževnosti koja se očituje pokušajem dominacije i diskriminacije. Ne znam jesi li svjestan… Ovim vašim klečanjem za čednost žena istovremeno vršite na nas pasivnu agresiju.”

„To je jedino šta on zna. Oduvijek mi je bilo zlo od te odurne pasivne agresije”, zgađeno će Stojka.

„Trebao sam ja nad tobom vršiti pravu agresiju! Da sam barem znao ono šta me ovdje jedan brat katolik poučio! Vama ženama je jedini cilj podrediti nas muškarce. A kad vam to pođe za rukom, onda vam dosadimo i počnemo vam se gadit. Proklete gadure!” zamahnuo sam prema Stojki nejakom šakicom nalik odlomljenoj, suhoj grani.

Nisam pošteno ni zamahnuo, a prema meni je poput dobro bačenog frizbija poletio Stojkin dlan. Obraz mi je bridio od njenog šamara. Potpuno me to slomilo. Kao legija đavola, na mene su nagrnule traume iz djetinjstva kada mi je moj stari isto ovako stiskao šamare i tjerao me da klečim uz peć u kuhinji. Čak ni mački nije dozvoljavao da me utješi. Vratio sam se posramljeno među braću katolike i kao nekad nakon očevih šamara, umjesto uz peć, kleknuo na svoju spljoštenu kutiju Badelova konjaka. Nastavio sam moliti:

„Bože, daj mi snagu da postanem iskonski muškarac i oduprem se hrvatskim ženama. Usliši me.”