Osim što je plesačica, Manuela se bavi i glumom, dobila je ulogu U PREDSTAVI PO ROMANU IVANE BODROŽIĆ ‘HOTEL ZAGORJE’. Sve se super posložilo, trebali su raditi čitavo ljeto, jesen, redovni honorari. I onda im predstavu naglo skine s repertoara nova pročelnica za kulturu Ana Lederer

Na fejsbuk sam stavio oglas da iznajmljujem sobu tu kod sebe u stanu u Dubravi. Ubrzo mi se javila neka Manuela na mesiđ. Istu večer došla je pogledat stan. Vitka, čvrste građe, dotjerana na neki berlinski način, odnosno barem sam ja imao dojam da se tako oblače djevojke u Berlinu – ljetna haljina na cvjetove, na glavi slamnati šešir i kratke, zavodljive čizmice na glatko izbrijane, nakremane noge. Nema ljepše nego kad ljeti djevojke te svoje glatke noge još dodatno namažu kremom tako da sjaje. Rekla je da se bavi suvremenim plesom. Pogledala sobu. Ogavna soba. Pitala me da li je može uredit po svome? Naravno.

Nisam mogao vjerovat… Živjet ću na tako malom prostoru s tako jebenom ženskom, a ona će mi još za to plaćat tisuću kuna mjesečno!

Skuhao sam nam nabrzinu kavu Frank Arabiku (s kojom sam sklopio mali ugovor o reklamiranju) da se pokažem uslužnim.

Dok smo pili i pričali o umjetnosti netko pokuca na vrata. Otvorim. Povisoki, vitki, zgodni mladić super kul frizure i hipsterski poštucane guste, crne brade.

“Moja djevojka… Jel tu?”

“Ha?”

Ženska iz kuhinje se javi nervoznim glasom – da tu sam!

On uđe. Nisam se ni snašao.

Mladić je došao do moje, nadam se buduće cimerice. Počeo nešto afektirat. Da šta ona stvarno to misli, iznajmit sobu kod Svirca!

“Pa jel znaš šta to znači! Pa on će pisat kolumne o tome! I svašta pokušavat! Manuela! Izgubila si svako samopoštovanje!”

“Izgubila sam ga s tobom! Već godinu dana čekam da me pitaš da zajedno živimo! Al tebi je samo do izlazaka i tvoje vlastite komocije! Služim ti kao ukras! A onda se nakon izlaska vraćaš doma… U svoju komociju!”

“Ali…”

“Meni treba odrastao muškarac! Ne možeš zauvijek tako!”

“Ti si to zato… Vodim te iz ovog štakornjaka..”.

“Ne! Ostajem!”

“U ovom svinjcu!” odglavinjao je do kupaone. “Pogledaj kadu! U ovoj kanalizaciji ćeš se kupat! Ne mogu to podnjet!”

DOŠAO SAM DO NJEGA i rekao da ću mu zaljepit šamar ako nastavi vrijeđat moj dom. Pičkasto je ustuknuo, bio je još gori papak od mene, osjetio sam to pa sam se nastavio iživljavat.

Uskoro je otišao, zapomažući da ženska ode s njim. Nakon što se pokupio, ona još malo ostala kod mene. Rekla je da će ovaj vikend najvjerojatnije doselit stvari. Valjda je taj šonjo neće ipak nekako nagovorit da odustane, strahovao sam.

Došao vikend, a njoj ni traga ni glasa. Prođe subota, prođe nedjelja popodne i već sam je prekrižio. Onaj šonjo ju je ipak smotao, jebi ga, takve su današnje ženske, očajne.

I taman pred početak utakmice Hrvatske i Danske, utakmice na kojoj će se odlučit ide li Hrvatska u osminu finala, javlja mi se Manuela na mesiđ, evo, ona je tu na okretištu u Dubravi, mogu li joj doći pomoć prenjet stvari od stanice do stana. Pojurio sam kao metak ispaljen iz Kolindine NATO strojnice.

Manuela na okretištu sjedi na povećoj kartonskoj kutiji, a oko nje još tri takve iste manje kutije. Da nije tako jebeno zgodna i da nema toliko stila, bio bi to otužan prizor. Ali kad je ona u pitanju i to je izgledalo kao da je upravo na fotosešenu za neki berlinski, hipsterski časopis. Rastopio sam se od pomisli taj model upravo useljava u moj brlog. Osjetio sam nevjerojatnu snagu. Na onu veliku kutiju oplahnutu čvrstom, jabučatom Manuelinom zadnjicom, naslagao sam još one dvije manje kutije, jednu je Manuela uzela i krenuli smo k meni.

Krepo sam tegleći te kutijetine na peti kat bez lifta, ali krijepio sam se mišlju da kad doteglim te kutije gore čeka me raj, potpuno novi život. Koji je, doduše, otpočeo suzama. Manuelinim. Sjela je na vonjavi kauč i zaridala kad je vidjela da joj onaj njezin šonjo nije poslao nikakvu poruku. U tom slomu, počela mi se ispovijedat. Osim što je plesačica, bavi se i glumom, dobila je ulogu u predstavi po romanu Ivane Bodrožić, “Hotel Zagorje.” Sve se super posložilo, trebali su radit čitavo ljeto, jesen, napokon redovni honorari. I onda im predstavu naglo skine s repertoara nova pročelnica za kulturu, Ana Lederer.

“Mrzim je! Želim da gori u paklu!” histerično je ciknula. Ali čak i u toj histeriji bila je jebeno zavodljiva. Čuo sam kako vani ispaljuju petarde, nisam znao je li to Danska ili Hrvatska zabila gol, a i bolio me kurac, napokon mi se u mom životu počelo događat nešto uzbudljivo, nisu mi trebali nogometni podražaji.

Kasnije, dok se Manuela raspremala ipak sam upalio televizor i gledao utakmicu. Nakon produžetaka, došli su penali i Hrvatska je odmah na tim penalima popušila gol. Gotovi smo, nemamo šanse. Ali onda nakon valjda deset mučnih ispucavanja, povuci-potegni, Hrvatska je pobijedila! Manuela je nezainteresirano zurila u ekran, promrmljala da će sad još narednih mjesec dana morat trpit euforiju glupih Hrvata koji se znaju dignut samo kad su nogometne utakmice u pitanju, ali ne i kad se zabranjuju kazališne predstave.

Mene oprala totalna euforija, em je ovakva super kul ženska uselila kod mene, em je Hrvatska ušla u četvrtinu finala. Nekim jadnim riječima pokušao sam tješit Manuelu, kako se nikad ne treba predavat, evo, već smo svi bili uvjereni da Hrvatska gubi penale, a oni su to onda nekim čudom izokrenuli u pobjedu.

“Tako ćete vi i s tom predstavom. U toj mučnoj trakavici Ana Lederer će završit kao Danska, a vi kao Hrvatska.”

“Ma, zlo mi je od Hrvatske”, Manuela je nervoznim pokretima zamatala duhan u rizlu.

“Za sad, umjesto hotela Zagorje, imaš ovaj hotel Dubrava. Čim si ti u njemu, to je hotel od pet zvjezdica”, izletio je iz mene kompliment, kao kad nekom dok se smije za ručkom, iz usta frcne, zgrudvani, slinom natopljeni komadić pohanca. Bolna, zgađena grimasa na Manuelinom licu, razvukla se u slabašan osmijeh.