Nosio sam u Ministarstvo kulture deset stranica rukopisa svog novog romana. Krimić koji se događa u Ministarstvu kulture, o tome sam odlučio napisati roman. Glavni junak je bliski suradnik ministrice kulture, godinama radi u Ministarstvu. Žena i obitelj smatraju ga teškim šonjom jer radi za prosječnu plaću dok se svi oko njega bogate. U jednom trenutku popizdi i odluči maznut lovu iz europskih fondova. Taj kratak siže priložio sam dokumentima potrebnim da bi se zatražila potpora za poticanje književnog stvaralaštva koju svake godine dodjeljuje Ministarstvo kulture. Dokumente nisam htio poslati poštom. Zašto bih u ova teška vremena trošio lovu na kuverte, poštanske marke. Radije ću to sam predati u urudžbeni ured Ministarstva kulture, vremena ionako imam na pretek, za razliku od novca. Ništa me ne košta prošetati se do Runjaninove. Pogotovo po ovako sunčanu vremenu. Zima je u Hrvatskoj očito postalo izumrlo godišnje doba. Putin se očito zajebao ako je mislio da će nas ucjenjivat dostavom plina. Nama plin, grijanje više ni ne trebaju. Po zimi je vani ugodnih 17 stupnjeva.

Ušao sam u Ministarstvo, ostavio osobnu kartu na porti, naveo im razlog dolaska. Portir mi je objasnio kako da dođem do urudžbenog ureda. Naravno da ga nisam uspio naći. Bauljao sam po Ministarstvu, gledao natpise na vratima. Popeo sam se i na kat. Na jednim vratima pisalo je: ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen. Oho, mogao bih joj se javiti, pozdraviti je ljubazno, upitati je gdje da ostavim zamolbu za poticanje književnog stvaralaštva. Ako budem pristojan i ljubazan prema ministrici, imam puno više šansi dobiti stipendiju. I to ne onu tromjesečnu, nego možda i polugodišnju. Što bi značilo da punih pola godine mogu natezat majmuna i piskarat svoj krimić, a dobivam mjesečno lovu kao neki očajnik koji šest dana u tjednu rinta u Šparu, Konzumu i Lidlu. Nije ni čudo da taj jadni narod iz dna svoje napaćene duše mrzi nas umjetnike.

Pokucao sam na vrata. Odgovor je izostao. Možda ministrica gleda neku seriju na laptopu sa slušalicama u ušima pa me ne čuje. Stisnuo sam kvaku i lagano odškrinuo vrata kao oni dosadnjakovići u ambulanti koji ulaze doktorici u ordinaciju iako na vratima izričito piše da se ne smije ulaziti. Ured prazan. Fini neki miris mi prožme nosnice. Na ministričinu stolu spazim porciju lignji, pomfrit i tartar umak. Pa da, danas je petak, post, jedu se samo morski plodovi. Pored lignji novi broj Nacionala otvoren na mojoj kolumni. Ne znak kad sam si zadnji put priuštio lignje… Koje toliko obožavam. Ministrica ima hrpu takve hrane svaki dan po domjencima, sigurno se neće objesiti od muke i gladi ako ostane bez ove porcije. Došuljao sam se do stola, poklopio lignje u stiropornoj kutiji. Kutiju u ruci prekrio fasciklom s papirima za traženje potpore za književno stvaralaštvo. Te papire mogu predati i neki drugi dan, a ove lignje neće još dugo biti ovako tople i sočne, brzo se ohlade, skore.

Sjurio sam se u prizemlje. Osmjehnuo sam se portiru, rekao mu da nisam priložio sve što je potrebno za dobivanje stipendije, sutra ću ponovo navratit.

“Tko nema u glavi ima u nogama”, našalio sam se.

Već sam se vidio kako na klupi u obližnjem Botaničkom vrtu prstima jedem ministričine lignje i pomfrit okružen egzotičnim raslinjem. Pun blaženstva pogurnuo sam masivna vrata… I zamalo se onesvijestio. Ispred stoji skupina murjaka. Instinktivno sam podigao ruke u zrak, zajedno s fasciklom i lignjama. Murjaci me u čudu gledali.

“Ništa nisam dirnuo… Svaka lignja i krumpirić su na svom mjestu! Slobodno možete ministrici vratit njezin gablec…”, promucao sam.

“Kakve jebene lignje. Mi smo ovdje došli razvalit hobotnicu. Hobotnicu prijevare i korupcije na Geodetskom fakultetu”, otresao se jedan od murjaka.

“A, mislite na ono što je Ministarstvo kulture iskeširalo gomilu love Geodetskom fakultetu, gomilu love iz EU fondova… A lopuže s Geodetskog umjesto da tu basnoslovnu svotu koliko toliko upotrijebe u svrhu obnove Zagreba od potresa, prenamijenili je u svoje luksuze.”

“Da, na to mislimo. Ako spadate u krug bliskih suradnika ministrice Obuljen, ne smijete napustit zgradu dok traje pretres.”

“Ne… Ja sam samo hrvatski pisac… Pišem krimiće o hrabrim policajcima poput vas. Koja hapsi korumpiranu bagru. Došao sam ovdje samo predat zahtjev za spisateljsku stipendiju…”

Murjak me odgurnuo, toliko snažno da mi je zamalo kutija s lignjama pala na pod. Jebote, bivši ministar Hasanbegović bio je pripadnik Bed Blu Bojsa, s huliganima je išao na gostovanja… A ministrica Obuljen pristojna žena iz dobre, dubrovačke obitelji, u mladosti je čak svirala kraljicu svih instrumenata. I onda u njezinu mandatu i valjda prvi put u povijesti Hrvatske policija upadne u Ministarstvo kulture, kao da je ona neka opaka bed blu bojsica.

Sjeo sam na klupu u Botaničkom. Lignje su bile još tople. Dok sam ih jeo, shvatio sam da će, u slučaju da ministrica bude privedena, moj krimić imat sasvim drugačiji kraj od onog koji sam naveo u sižeu. Prijavit ću ga onda ipak za stipendiju kad dođe neka nova ministrica ili ministar kulture. Taj novi ministar ili ministrica sigurno će s guštom dodijelit možda čak godišnju stipendiju romanu koji govori o hapšenju prethodnog, mrskog ministra odnosno ministrice. Prvotni, radni naslov čini mi se sasvim okej – ‘’Hobotnica u Ministarstvu kulture’’.