Rafael Svirac, bratić mog starog, sasvim se dobro snašao nakon što se prošlog mjeseca odazvao na poziv Domovinskog pokreta i vratio u Hrvatsku iz Južne Amerike. Osim što je oslobođen plaćanja poreza, dobio je i omanji poslovni prostor pri kraju frekventne Ilice. Otvorio je staretinarnicu i antikvarijat, prodaje tamo uniforme, grbove, kape iz doba NDH. Prodaje i knjige, novine, brošure iz tog razdoblja. Sve to ostalo mu je od pokojnog starog koji je 1945. s još nekoliko ustaša pobjegao u Argentinu. Među prvim posjetiteljima u antikvarijatu bio mu je novinar Velimir Bujanec, ostavio je dosta love.

Stari je bio ponosan na svog bratića, nagovarao me da u Nacionalu napišem nešto o njegovu antikvarijatu. Zauzvrat mi je obećao da ću ove godine na Oluji moći sa Skejom i njegovim HOS-ovcima jesti janjetine i piti vina iz bukare koliko mi srce želi. Na takvu ponudu nisam mogao ostati ravnodušan. Odmah u ponedjeljak zaputio sam se u Rafaleov antikvarijat “Kvaternik”, nalazi se u blizini Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman.”

Ostao sam paf kad sam unutra vidio hrpu tinejdžera, tinejdžerica. Razgledavali su uniforme iz NDH kao što su nekad mladi pobožno gledali nove ploče, kazete. Rafael je na kompjutoru tiho pustio zadnji Tompsonov album. Dok sam se rukovao s Rafaelom, u antikvarijat je unezvijereno upao neki povisoki, sredovječni tip, valovite, blago prorijeđene kose. Uhvatio je za ruku jednu plavokosu tinejdžericu i počeo je vući van iz antikvarijata. Rafael je dohvatio bič koji je navodno pripadao Rafaelu Bobanu.

“Sad ćeš vidjet, srbočetnički pedofilu! U mojoj si se radnji usudio napadat maloljetnice, manijače!” udario je bičem po stolu.

“To mi je kći! A manijak si ti! Truješ mlade ovim smećem iz NDH!

“Tata, ne sramoti me!” tinejdžerici su se oči napunile suzama.

Znao sam kako je to kad te otac sramoti. Samo mene je moj sramotio iz drugih razloga, kad bi vidio da sam čitao Feral kao klinac. Nekako sam ih pokušao smiriti. Ali otac tinejdžerice bio je na rubu očaja. Govorio je da je sve kao roditelj mogao zamislit, ali ne i to da će mu kći brijat na NDH. Krivio je za to njezinu babu sa ženine strane. Ona je u unuku posadila to sjeme zla kad je mala dolazila na praznike kod nje u Hrvace.

“Zamislite, vlastita kći me uvjerava da je Jasenovac maltene bio dječji vrtić u kojem su se dobre časne brinule za srpsku nejač. Ispada da tamo nikog nisu ubijali…”

“Ubijali su partizane koji su radili zločine i pokušavali pobjeći. Zato nikad komunisti nisu otkopali Jasenovac, znali su da su tamo ubijeni samo ti partizani koji su radili zločine”, upala mu je u riječ kći.

“A Srbi!?” dreknuo je njezin otac.

“Obrazuj se, ne nasjedaj jeftinoj propagandi. Po popisu stanovništva može se vidjet da se ništa ne poklapa…”

“Što se ne poklapa!?”

“To što je prije Jasenovca bilo jednako Srba i Hrvata, a na drugom popisu Hrvata milijun manje, a Srba milijun više.”

“Bravo, curo! Zbog ovakvih pametnih, obrazovanih mladih nije mi žao što sam se vratio u Hrvatsku. Vrijedilo je!” Rafael je bič svog imenjaka Bobana odložio natrag na policu.

Tinejdžeričin otac klonulo je stajao pored ulaznih vrata. Položio sam mu ruku na rame.

“Nemojte se toliko nervirat. Prihvatite stvari kakve jesu. Svaki novi naraštaj ima ključ za svoje vrijeme, glupo se tome opirat. Tim klincima danas je Tompson ono što je vašoj generaciji bio Štulić. Buntovnik kojem zabranjuju koncerte. Mladi vide u kakvoj bijedi žive Srbi, Milanović ih naziva šakom jada od naroda. Mladi su zahvalni svima koji su nas maknuli od tih zločestih, mizernih Srba, tako oni to gledaju, ne možete vi tu ništa. Kći će vas samo smatrat otužnim ljevičarom, možda i pederom, jer gejevi su na svom skupu mahali jugoslavenskom zastavom…”

Dok sam tako tješio tog nesretnika, s ulaza nas je skoro pa odgurnuo tip kojem je vjetar odlijepio pramenove kose s golog tjemena. Bio je to saborski zastupnik Bartulica. Nosio je neke stare knjižurine u vrećici. Djelovao je jako nervozno. Nije ni čudno, novinari su proučili njegovu imovinsku karticu i skužili da živi samo od 38 eura mjesečno. Sva lova odlazi mu na kredit za trokatnu kuću na Prviću. Kad su ga suočili s tim kako može živjet od 38 eura mjesečno, ljutito im je odgovorio da mu financijski pomaže mama.

Srce mi se slamalo dok sam gledao kako stare, vrijedne knjige vadi na Rafaelov stol. Tako sam i ja u srednjoj školi prodavao mamine knjige po antikvarijatima da bih imao za cugu, izlaske. Imao sam potrebu i njega utješiti kao maloprije tinejdžeričina oca.

“Znam koliko je ponižavajuće kad te mama financira”, rekao sam Bartulici. “Ali vama je vaša mama barem omogućila tu veliku kuću na moru. Isplati vam se otrpit to malo poniženja kad znate da ćete iduća dva mjeseca biti u vlastitoj kući na otoku, nećete pohlepnim Dalmošima morat plaćat skupe apartmane. Meni moja mama to nije omogućila. Moram se cvrljit u odvratnom, sparnom Zagrebu koji naročito ljeti smrdi po smeću. Umjesto morski zrak, udišem otrovne, lebdeće čestice koje mi skraćuju životni vijek. Nikad to neću oprostit svojoj mami. A vi svojoj možete dići spomenik na Prviću, ako treba i o njezinu trošku.”

Slušajući moju tužnu ispovijest, onaj nesretni otac zagrlio je svoju kći i rekao joj:

“Mare, moja draga… Ako prestaneš slušat Tompsona i makneš naljepnicu Za dom spremni s mobitela, dići ću kredit i kupit nam kuću na moru.”

Očito sam ga prosvijetlio, shvatio je koji je jedini način da danas od mladih zadobiješ ljubav i poštovanje.