Mislio sam da nikad u životu neću pasti toliko nisko da ću Novu godinu slavit na Trgu bana Jelačića. Ali nisam imao gdje drugdje. Potajno sam se nadao da će me moj stanodavac Ivica Todorić pozvati da s njim i njegovom obitelji slavim u Kulmerovim dvorima. Poziv je izostao. Todorić mi je samo na Štefanje donio bakalar koji je imao okus pokislog kartona. Valjda mu je ostao iz Konzumovih zaliha. Dok mi je donosio taj bakalar u zdjelici, Todorić je svako malo kašljao, vjerojatno je nekoliko kapljica sline završilo i na bakalaru. Dan kasnije i ja sam počeo kašljat, hripat. Shvatio sam da sam popušio hripavac, u narodu poznatiji kao magareći kašalj. Dok sam kašljao, ispuštao sam zvukove kao magarac u doba parenja. U školi sam često završavao u magarećoj klupi, a sad, u zrelijim godinama, dobio sam i magareći kašalj. Tješim se da tu boljku dijelim s većinom Hrvata. Ljudi su prestali cijepit djecu protiv hripavca, pa je buknula epidemija u Hrvatskoj. Svi mi zaraženi Hrvati počinjemo se glasat kao magarci, a u novoj 2024. možda bismo se, pod djelovanjem zlokobne bakterije, mogli počet i pretvarat u magarce. Magarci su, kažu, pametne životinje. Dakle, postoji velika šansa da Hrvati u 2024. više neće glasat za HDZ. Živi bili pa vidjeli.

A ja možda i neću biti živ jer sam, magarac jedan blesavi, otišao s tim magarećim kašljem slavit Novu godinu na otvorenom. Sva sreća da je globalno zatopljenje uzelo maha, pa se oko Božića i Nove godine temperature danju nisu spuštale ispod ugodnih 12, 13 stupnjeva. Na Trgu nisam dugo bio sam. Brzo sam si našao društvo. Kolega pisac i kolumnist Jurica Pavičić na Trgu se pojavio s ekipom koja je oko vrata imala Hajdukove šalove. Umjesto bakljama i bengalkama, naoružali su se fritulama.

“Šta, u Splitu malo zatresao potres pa ste odmah pobjegli Novu slavit u Zagreb”, našalio sam se s Juricom i njegovim dalmoškim društvom.

Teško da su me čuli, Let 3 upravo je izlazio na binu.

“Gradonačelnik Senf im je sigurno zabranio upotrebu pirotehnike, pa će ti buntovni, riječki pankeri umjesto raketa iz dupeta izbacivat konfete i ruže”, prišapnuo sam Jurici.

Čim je bend zasvirao na gitari uvodne rifove Mame ŠČ, ekipa s Hajdukovim šalovima počela je na Prlju bacat fritule. Onakve posute šećernim prahom, nalikovale su malim, snježnim grudama.

“Smrade riječki! Nećeš se više po Fejsbuku rugat Hajdukovim juniorima!” viknuo je Dalmoš koji je s onim svojim bijelim šalom stršao u gomili kao hripavcem zaražena žirafa.

Zavladala je napeta situacija. Purgeri su usred Zagreba krenuli skupinu Torcidaša stiskat u obruč. Jurica Pavičić problijedio je kad je ugledao ogromnu tjelesinu ravnatelja Hrvatskog memorijalnog centra Domovinskog rata, Antu Nazora. Krenuo si je krčiti put u smjeru Dolca. Nazor se kroz gomilu probijao za njim. Jurica kao da se pretvorio u lik iz nekog novog, vlastitog trilera – Dalmatinac koji na novogodišnju noć bježi po Zagrebu od nekog opasnog progonitelja bliskog vladajućim strukturama.

Dugonogi Nazor sustigao ga je bez puno muke, kao Ahilej kornjaču.

“Ljudi, želi me prebit jer sam strastveni navijač Hajduka! Mi hajdukovci koji najviše uplaćujemo u državni proračun ne smijemo u glavni grad doći na novogodišnji koncert! Sramota!” ogorčeno je zavapio Jurica.

“Ne lovim te ja radi Hajduka! Pa ja sam bio pripadnik Torcide Krilo Jesenice još dok si ti na Filozofskom piskarao pjesme o nejebici! Bio sam na hrpi gostovanja, pratio Hajduk svuda po Europi!” isprsio se Nazor.

“Ako si za Hajdukom išao u Europu kao tvoj pohotni prezimenjak Vladimir Nazor za mladim Ivanom Goranom Kovačićem u partizane, zašto onda napadaš brata hajdukovca?” zanimalo me.

“Napao je on mene! U kolumni je napisao da odajem dojam oskudnog IQ-a!”

“Pa šta to nije glavno obilježje svih pripadnika navijačkih skupina?” odvratio sam.

Nazora sam poznavao iz Đakova. Njegova baka bila nam je komšinica. Jedno vrijeme kupovali smo od nje svježe, kravlje mlijeko. To mlijeko sigurno bi me u trenu izliječilo od hripavca. Nazor se s Pavičićem glasno prepirao oko nekakvog udžbenika iz povijesti. Koliko sam shvatio, Jurica je zbog tog udžbenika u kolumni i napao Nazora, nazvao ga inkvizitorom koji određuje što djeca smiju, a što ne smiju učit o novijoj povijesti. Također ga je opisao kao sitnu, proračunatu dušu jer je Nazor bio autor konkurentskog udžbenika.

Let 3 je na bini i dalje prašio Mamu ŠČ. Naglo su utihnuli na refrenu.

“Da čujem vas, draga publiko!” viknuo je Mrle u mikrofon.

Umjesto ŠČ, iz publike se začulo kašljanje. Skoro svi na Trgu hripali su, proizvodili kašalj tako jebeno nalik revanju magarca.

“E, pa ovo je dokaz da se svi tovari zimi presele u Zagreb!” satirski zlobno provalio je Prlja.

Opet je kanonada fritula poletjela prema njemu.

“Gle, tvoji tovari su se preko sezone nabrali love pa se razbacuju fritulama po šest eura kao Marija Antoaneta kolačima. Ima se, može se”, rekao sam Jurici koji se upravo oslobodio Nazora.

Ovaj je negdje zdimio valjda u strahu od magarećeg kašlja.

“Europa se napokon može ponositi Hrvatskom. Napokon smo, na pragu 2024., odbacili primitivnu, opasnu pirotehniku. Umjesto petardi i raketa, Zagrebom lete fritule! Ovo budi nadu u progres!” zaneseno će Jurica kao da upravo svjedoči otvaranju nove tvornice Jugoplastike u Splitu.