Spominjanje Karamarka očito je imalo djelovanje poput spiritističke formule. Naglo su se otvorila cvileća vrata i u dvoranu je uhodao Zlatko Hasanbegović. Osjećao sam se kao Hamlet kad je u ponoć na zidinima ugledao duh svog voljenog, nikad prežaljenog oca. Sav sam se usplahirio. Hasanbegovića nisa vidio još od povratka s frankfurtskog sajma
U dvorani “Točka na i” na Vrbiku organizirali smo audiciju za film o generalu Gotovini. Već oko dva mjeseca pokušavao sam s glumcima Asimom Ugljenom, Ivanom Ožegovićem i Igorom Hamerom sklepat nekakvu futurističku predstavu o Hrvatima 2050. Ja sam trebao napisat tekst. Nije mi išlo, dok sam to pisao osjećao sam se kao one svakodnevicom zatučene domaćice koje jedna drugoj proriču budućnost iz taloga kave…
Komentari