Otišao sam u Sinj sa sestrom Slavicom koja je po povratku iz Irske postala pobožna. Slavica je željela pred čudotvornom slikom molit Gospu da joj pronađe posao u Đakovu. U Sinj smo došli autobusom organiziranim za prijevoz vjernika. Slavica mi je platila kartu, htjela mi se iskupit što se u Kninu na proslavi Oluje prema meni loše ponijela u trenutku kad me moj stari htio zatući jer sam pred svima tamo zapjevao Bandijeru rosu.

Policija, fratri, bivši branitelji nisu dopuštali vjernicima da se približe čudotvornoj slici Gospe. Tako je naredio Stožer protiv korone. Krepavao sam od vreline. Bilo je valjda 40 stupnjeva. U mojoj blizini fra Ante Čovo naginjao je vodu iz plastične Jana bočice. A ja sam žeđao kao prorok u pustinji, nisam si ponio nikakvu vodu.

“Ljudima zabranjujete da zbog kovid mjera dodirnu sliku Gospe, a vi mrtvo hladno pijete iz plastične boce. Znate da je plastika zabranjena, zbog plastike se čovječanstvo sad i prži na ovakvim vrućinama”, dobacio sam fra Čovi.

Kao da me nije čuo. Stao sam bliže njemu pa mu se opet obratio:

“Ja sam ovdje u Sinj došao okajat grijehe što sam svojim plinovima, plastičnim bocama iz kojih sam lokao pivo, pripomogao uništenju planeta. Komisija UN-a je rekla da smo mi ljudi isključivo krivi za ove klimatske promjene. Onda je red da se kajemo. U Ivanovom Otkrivenju piše da će se čovječanstvo pred Apokalipsu pržit na abnormalnim vrućinama!”

Fra Čovo ironično nakrivi tanke usne:

“Što, sinko, točno želiš od mene? Otpuštenje grijeha za klimatske promjene?”

“Od vas koji pijete iz plastične boce, sigurno ne želim. Želim da mi date tu plastičnu bocu da je recikliram u Zagrebu. Tako bar neće završit u Cetini ili tako negdje u prirodi”, pružim ruku prema boci. Fra Čovo uzmakne korak unazad

“Uz to, na boci pišu i heretični njuejdž aforizmi bivšeg satanista Pavla Kvelja! Kako iz tog možete piti!” zagrmio sam poput proroka koji se prosvijećen i žedan vratio iz pustinje.

Fra Čovo zagleda se u bocu. Pročita na etiketi Kveljov aforizam. Odbaci bočicu na pod kao kužnu. Pokupim je s poda. Pričekam da se fra Čovo makne pa u jednom cugu iskapim iz bočice svu preostalu vodu. Napokon sam utažio paklensku žeđ.

Dok sam brisao usta, Fra Čovo se vratio u pratnji sinjskog gradonačelnika Mire Bulja. Bulj izbulji oči prema meni. I svojim gromkim glasom izgovori:

„Ovdje u Sinju nećeš prodavat svoje globalističke floskule o globalnom zatopljenju. Mi stanovnici Cetinske krajine ne sudjelujemo u globalnom zatupljenju. Ispričaj se fra Čovi što si ga optužio da zagađuje planet! I kupi mu novu bočicu vode, vidim da si mu ovu popio! Nitko neće vrijeđat i ponižavat ponosne građane Sinja i Cetinske krajine! Dosta nam je sotonizacije ovog našeg kraja! Znam ja tko si, Svirac iz Nacionala… Došao si ovamo izazvat pošto poto neki skandal da se opet u medijima ocrnjuje Sinj! Neću to dopustit!”

Moram priznat da sam se malo uplašio.

„Nisam došao ovamo novinarskim poslom, došao sam se pokajat jer se osjećam kriv za ovo globalno zatopljenje, požare… Hranu i piće u Kauflandu uvijek sam kupovao u plastici i onda tu plastiku uopće nisam odvajao, bacao sam je u obično smeće…”

„Požare, kažeš… Pa jel požare uzrokovalo globalno zatopljenje ili piromani?” Bulj isturi donju usnu.

„Šta time hoćete reći? Da globalno zatopljenje samo po sebi ne šteti zemlji? A poplave, cunamiji, potresi?”

„Oduvijek je toga bilo. I bit će”, odvrati Bulj.

„Ali nikad ovako dugo temperature nisu bile ovoliko visoke, ni more nije bilo ovoliko zagrijano. Pa, eno, u Jadranu su sve periske pokrepale, kao predigra za pravu Apokalipsu.”

„Tebi su puna usta Apokalipse. Šta ti znaš o Apokalipsi? Tebi je netko šapnuo kad će biti Apokalipsa?” opatrne me fra Čovo.

Sestra Slavica se kroz gomilu vjernika probila do mene.

„Tu si, opet praviš gluposti, izazivaš ljude kao i u Kninu! I onda su ti drugi krivi kad te najure! Šta si sad pak napravio!?” izbezumila se od toplotnog udara.

„Gospođo, optužio je fra Čovu da pridonosi globalnom zatopljenju. Očito su mediji dobili naputak da nas sad uz koronu maltretiraju i da smo krivi za globalno zatopljenje”, objasni joj Bulj.

„Molim vas, oprostite mi zbog mog brata…” Slavica klekne i poljubi fra Čovi ruku.

Fra Čovo joj položi dlan na tjeme. Slavica ga upita ima li ikakve šanse da dodirne čudotvornu sliku Gospe.

„Molim vas, puno bi mi to značilo…” skoro pa je briznula u plač.

„Nažalost, ne može. Moramo se držat epidemioloških mjera”, blago joj odvrati fratar.

„E, moj fra Čovo, izgleda da ti je Plenković zbilja prirastao srcu nakon onog kad si mu rekao da klekne i moli… Toliko si ga zavolio da podržavaš to što ovom napaćenom narodu nije dozvolio da u Sinju bude procesija i da ljudi dodirnu Gospinu sliku”, podbode ga Bulj.

Fra Čovo se namršti kao da mu je stavio ljutu travu na ljutu ranu. Odmahne rukom i udalji se od Bulja.

„Dobro ste mu zapaprili”, pokušam se ulizat sinjskom gradonačelniku. Kad sam vidio da se udobrovoljio, podsjetim ga:

„Hvalili ste se pred kamerama da svakog gosta u Sinju dobro počastite. A ja ovdje čak ni vode nisam dobio… Morao sam pit iz fra Čovine bočice. Vaš stranački kolega Raspudić rekao mi je da nikad bolji pršut nije probao nego ovdje u Sinju. Ja tog pršuta nisam ni vidio… Toliko o tom velikom sinjskom gostoprimstvu.”

Bulj se na to samo okrene i izgubi u gomili vjernika. Ali već nakon minutu probije se natrag s pladnjem punim narezanog pršuta i sira.

„Na, jedi koliko te volja. Da ne bi slučajno napisa da su Sinjani škrtaci.”

„Napisat ću da se u Sinju želje ostvaruju i bez dodirivanja Gospine slike”, navalio sam na pršut.