Stara je čitav ponedjeljak provela zivkajući stranačke KOLEGE IZ SDP-a, ispitivala ih imaju li kakav angažman za njezina sina. Oni su joj pak samo kukali da će ih šef Davor Bernardić dokrajčit i da će svi nakon što brod potone morat kao štakori prebjeć na lađu kapetana Milana Bandića i bit sretni ako im on zauzvrat nađe bilo kakav poslić u Gradskoj čistoći

Stara je došla na Interliber u Zagreb pa ostala sve do utorka. Kako sam jednu sobu iznajmio cimerici Manueli, stara je morala spavat sa mnom u sobi u istom krevetu. Bilo je to kao da sam se totalno vratio u djetinjstvo. Jednu večer mi je prije spavanja čak krenula čitat “Bambijevu djecu” koju je iz nostalgije za tri kune kupila na Interliberu. Brzo mi je počela i zvocat. Uvjeravala me da moram više raditi, da mi ove moje kolumne u Nacionalu nisu dovoljne. Čitav ponedjeljak provela je zivkajući stranačke kolege iz SDP-a, ispitivala ih imaju li kakav angažman za njezina sina. Oni su joj pak samo kukali da će ih šef Bernardić dokrajčit i da će svi nakon što brod potone morat kao štakori prebjeć na lađu kapetana Bandića i bit sretni ako im on zauzvrat nađe bilo kakav poslić u Gradskoj čistoći.

Ali stara se nije dala, krenula je zivkat i članove bivše SDP-ove koalicijske stranke HNS-a, oni su sad, koliko god otužni, ipak bili dio vlasti. I upalilo je. Neka bliska suradnica ministrice obrazovanja u povjerenju je rekla staroj da upravo razrađuju neke dodatne projekte u vezi “Škole za život”. Ministrica se dosjetila da bi učenicima lektiru mogli prilagoditi pomoću tableta koje škole moraju naručivati. Planiraju to u suradnji s Ministarstvom kulture, imaju viziju u projekt uključit i vodeće hrvatske pisce – svaki će izabrat po jedno djelo iz lektire i svojim ga riječima skratiti na najmanju moguću mjeru. Onda će se njihovi glasovi pohraniti u posebnu aplikaciju koju će učenici moći otvarati na svojim tabletima kad god im zatreba znanje iz lektire.

STARA ME NATJERAVALA DA JA SKRATIM i prepričam neki lektirni roman. Pa će ona to poslat ministričinoj suradnici, neka me imaju u vidu kad se krene u realizaciju projekta. Posjela me za memljivi pisaći stol koji je u sobi ostao od prijašnje stanarke Vesne Parun, bilo je na njemu masnih mrlja vina iz tog vremena. Koliko god moja stara ribala čarobnom krpom, nije uspijevala uklonit mrlje, baš kao što deterdžentom ne možeš uklonit melanome sa staračke kože. Glave klonule nad tabletom, gunđao sam da se ne mogu sjetit niti jednog romana iz lektire kojeg bi skratio za učenike kojima je buljenje u ekrane totalno ispralo mozgove i toliko im ubilo koncentraciju da u jednom dahu nisu u stanju pročitati ni upute za otvaranje konzerve.

“I takvim zombijima ministrica Divjak još uvaljuje laptope za učenje. Pa napravit će od tih malih Hrvata totalne robove ovisne o mikročipovima, bankovnim karticama i internetu. Odurno, bit će kmetovi koji će umjesto motike imat tablete”, s gađenjem sam zurio u svoj tablet, prisjećao se pisaće mašine na kojoj sam u Đakovu ispisao svoje prve literarne tekstove. U svoj toj čamotinji starinog mentalnog napastovanja, počele su me spopadat erotske misli, baš kao kad sam u gimnaziji zajedno sa starom morao ponavljati gradivo da ispravim jedinice. Ukazala mi se ministrica Divjak u utegnutim kožnim hlačama, mrežastoj majici kroz koju se vidi crni, kožni grudnjak načičkan zakovicama. U ruci drži bič i svojim šiljatim potpeticama gazi po Krležinim, Matoševim, Šenoinim knjigama.

NA VRATIMA SOBE POJAVILA SE MOJA CIMERICA. Opet se vratila mamurna iz Mastersa. S njom je bila spisateljica Ivana Bodrožić, došle su uvježbavati za predstavu “Hotel Zagorje.” Počele su pretjeranom, lažnom ljubaznošću zašprehavat moju staru, a kad im je ona rekla što moram napravit, cimerica je predložila da ja skratim Prustovo “U traganju za izgubljenim vremenom.”

“Jer ti i jesi hrvatski Prust. Jako si vezan uz majku koja će se do smrti brinuti za tebe. Tvoj Kombrej je Đakovo. Opsjednut si đakovačkom katedralom kao što je Prust bio katedralom u Kombreju i isto kao i on iz dana u dan opisuješ svoj život.”

“A Nino Raspudić bi za Školu za život mogao skratit ‘Božanstvenu komediju’. U stilu, Dante je dotaknuo poskoka i završio u paklu. Šalković bi mogao skratit ‘Guliverova putovanja’”, Ivani su se zastaklile oči.

“Nives Celzijus mogla bi skratit ‘Kralja Edipa’… Velimir Visković Krležine ‘Zastave’”, nastavila je moja cimerica.

“A Milana Vlaović ‘Patnje mladog Vertera’. U stilu, danas se zbog Tindera više niti jedan muškarac nije u stanju ubit zbog neke žene”, nisam mogao odolit da i ja ne ubacim dosjetku. Pustio sam brigu na veselje i dodao da ću rado skraćivat klasike jer je to u staljinizmu ionako radio Maksim Gorki, sve književne klasike prepravljao je i skraćivao tako da postanu dostupni i razumljivi svakom radniku i seljaku.

MOJA STARA SE NAMRŠTILA, vidila je da ovo vodi u lakrdiju. Da bi je udobrovoljila, cimerica joj je počela davat komplimente kako je divno očistila stan i uglancala moje cipele.

“Da, tako uglancane cipele u Zagrebu ima još jedino Hasanbegović”, činilo mi se da je s istinskim divljenjem izrekla Ivana.

Ne bih li umirio staru, počeo sam kuckat po tabletu: “Proust je bio pijesnik svakodnevice… “

Staroj se lice zgrčilo u bolnu grimasu.

“Pišeš kolumne u Nacionalu a još nisi naučio da se pjesnik piše bez i!”

“Kako… Pa ministrica obrazovanja je na svom fejsbuku napisala status u kojem je dva puta napisala ‘uvijek’… Ako se uvijek piše s i… Onda se piše i pijesnik… Uvijek, pijesnik… ” jadno sam se izvlačio.

Cimerica i Ivana krenule su me podjebavat da sam ja Marsel Priprost. I da ću se takav priprost savršeno uklopit u Školu za život u kojoj je život važniji od knjiga i književnosti. A moja jadna stara, sva nagrizena od tableta za smirenje, briznula je u plač, kukala da ću je prestat sramotit tek kad legne u grob, što jedva i čeka.