Poljubio sam je kao da sutra ne postoji. Nije se bunila, ovdje svi žive kao da sutra ne postoji. I to je razlog zašto toliki vole slušat narodnjake. A možda baš zbog toga gradonačelnici zabranjuju cajke
Ogranak Matice hrvatske Osijek dugovao mi je neki davni honorar za književne kritike, a kako sam bio kod stare u Đakovu, ne budi mi teško, skoknuo sam po pare u Osijek. Nakon što sam pokupio honorar, onakav pun sebe, pozvao sam na cugu Lejlu, novinarku Glasa Slavonije. Lejla je oduvijek bila zgodna i plijenila pažnju, ali kad sam je vidio u minici i štiklama, s velikim dekolteom, zamalo sam se onesvijestio.
“Hej, drago mi je da te vidim, Svirac”, koketno mi je rekla. “Rado bih s tobom popila piće, ali idem na koncert Milice Pavlović.”
Stiltao sam se, hu d fak iz Milica. To ime podsjetilo me na moju strinu koju pamtim kako vječito hoda u bijelim vunenim čarapama obuvenim na blatnjave klompe. U strahu da ne ispadnem totalni autsajder, pomalo plašljivo sam priupitao:
“A ko je to?”
“Čekaj lega, ne znaš ko je Milica P. Pa di ti živiš? Ajde, vodim te na koncert života.”
Nisam se bunio. Primila me pod ruku i nabadajući na štiklama povela me prema dvorani Zrinjevac gdje se održavao koncert.
Stvarno nisam znao što očekivati od svega, ali da me netko i pripremio, ne bih mu vjerovao. Ušli smo u prostoriju prepunu lijepih, mladih ljudi, a baš u tom trenutku na repertoaru je bio njezin hit “After kod Milice”. Taj ritam odmah me povukao. Ritam mašina od koje bi i đakovački lipicaneri krenuli u troter i pjaf. A Miličin glas u kombinaciji sa stasom doveo me u nadrealno raspoloženje. Oko mene su bili studenti u bijelim košuljama i slim trapericama, zalizanih frizura. Ali jebeš to, s druge strane djevojke kao iz raja izašle. Istina da su sve izgledale poprilično isto, ali na dobru foru. Minice, štikle, doduše fejk marke Dolče i Versače, ni malo nisu utjecale na moju raspamećenost.
Osmijesi mladeži oko mene ulijevali su mi povjerenje. Svi oni djelovali su kao da se znaju oduvijek. Grlili se i u glas pjevali hitove Milice P. Nisam znao riječi, ali kako sam prilično načitan, nije ih bilo teško pogoditi. Onako kako je Lejla rekla, dođe ti to samo od sebe. I fakat nakon par čaša vina počeo sam i ja pjevati s brucošima, kao da oduvijek znam sve riječi:
Kad je atmosfera došla do vrhunca, probio sam se ravno pred stejdž i s pogledom pod Miličinu minicu kraću od steznika moje bake Anke, počeo sam pjevati s njom u glas. Ekipa oko mene pljeskala mi je i bodrila me kao da smo stari prijatelji. Konačno da me netko prihvaća, a ne kao oni iz Zagreba ili još gore oni na koncertu Haustora i Azre. Na tim pjesmama sam, doduše, odrastao, ali ta publika me napravila doživotnim luzerom. Svi su oni jako kul i kuže spiku, ali pitam se kako bi se oni snašli ovdje na mom mjestu. Okretali bi očima i ne bi si ni dali priliku uživati u ovom istinskom osjećaju potpunog predanja najprizemnijim užicima. Možda će netko reći da su te riječi glupe, ali, oprostite molim vas, da li bolje razumijete Đibinu pčelu u žlici čaja koja umire, ali još drži dah pa nema razloga za strah ili “ja nisam više ista kosa mi ne blista” ili “u toaletu riba mi za likom plače/drži salvetu, popravi se, ajmo jače.” Taj brutalno izravni stih podsjetio me da u jakni imam za lajnu bijelog koju sam maznuo ekipi s Vrhovca. Mogao sam se i sam popravit kako i savjetuje svećenica turbofolka.
Potpuno raznesen od opijata i brutalne muzike, izgubio sam svoju leginicu Lejlu, a tako sam želio s nekim podijelit svoju sreću. Prvi koji se našao u mobitelu bio je moj stari. U ovakvom stanju nije me bilo strah nazvat ga i malo prcat.
“Ej, tata, vidi me, u Osijeku sam. Sretan sam pa sam te se ne znam ni sam zašto sjetio. Pazi ovo!” stavio sam ga na videopoziv i dočarao starom potpunu atmosferu.
Kada je čuo da arlauče neka balavica i još k tome na srpskom, počeo mi je prijetit:
“Idiote, izrode balavi, sad si me se sjetio, a? Ja koji sam kvario gaće na frontu, da bi me ti zvao u ponoć i puštao mi ovo srpsko smeće. Jao, kako ću ti jebat…”
“Ej, stari, ajd ne pizdi. Reci mi pa šta ovo nije bolje od onog tvog plačljivog hermafrodita Škore i njegovih čudnih ljudi čudnog imena. Trebaš si dat šanse i pokušat prihvatit nešto novo. Da vidiš Milicu, možda bi zavolio srpske cajke. Ajd više sjaši s tom svojom mržnjom prema Srbima, rat je odavno prošo.”
“Kakva jebena Milica? Šta pričaš ti?!”
“Da je vidiš uživo! Tvoja Kolinda je naspram nje goli k…”
Na spomen Kolinde stari se toliko počeo derat da mi je mobitel ispao iz ruke.
Ne znam je li stari ostao slušati novokomponovane riječi lijepe Milice ili je mobitel od muke zafitiljio u zid. Ono čega se kroz maglu sjećam je djevojka duge, plave, ispeglane kose koja stoji pored mene i osmjehuje se zubima bijelim poput pločica u kuhinji moje pokojne bake Anke. Osim turbo blještavih zubi, imala je i dijamant prikvačen na trojci, a to me jako privuklo.
Moja prva i jedina djevojka Stojka imala je jebeno loše zube te okrhnutu dvojku, tako da su mi zubi neki fetiš kod žene. Nekome štikle, meni zubi.
Osokoljen pićem, drogom i mudima koje sam imao kad sam nazvao starog, bez ijedne riječi sam je primio za ruku i privukao sebi. Poljubio sam je kao da sutra ne postoji. Nije se bunila, dapače, ovdje svi žive kao da sutra ne postoji. I to je valjda razlog zašto toliki vole slušat narodnjake. A, opet, možda baš zbog toga gradonačelnici zabranjuju cajke. Nije im u cilju imati mlade, lijepe ljude koji se ne boje prihvatiti različitost, zapravo ljude koji se ne boje ničega. Gradonačelnicima trebaju oni uplašeni koje će stalno držati u strahu od poskupljenja, nestašica, rata. Tu noć sam i ja zaboravio svoje strah od inflacije, nuklearnog rata i potresa. I nejebice.
Komentari