‘Krleža bi se očito puno bolje uklopio u HDZ nego ja. Na skupovima mi se kolege podsmjehuju što pazim na prehranu.’ ‘Još manje se uklapate sad kad vas je Milanović protiv vaše volje izvukao iz ormara’

Na Gornjem gradu otvorio se restoran Kuća bake Terezije. Na policama na zidu od hrastova drveta Krležine knjige, fotke. I fotka njegove bake Terezije koja je bila vrsna kuharica, od nje je Krleža naslijedio strast prema hrani. Shvatio sam da mi se ne isplati preko nepalskog dostavljača Sušobana na sitno krast hranu iz dostave. Treba zaigrat na veliko, kao novinarski sladokusac Davor Butković. Ušao sam u novootvoreni restoran na Gornjem gradu, konobaru rekao da pozove vlasnika. Kad se pojavio, predstavio sam mu se: “Ja sam asistent Davora Butkovića, recenziram restorane za Kult plave kamenice. Došao sam isprobat vaše specijalitete.”

Vlasnik se sav uzvrpoljio, kao da mu je Čaruga banuo.

“Velika mi je čast! Samo izvolite, sjedite.”

Sjeo sam za stol. Oko vrata namjestio salvetu na kojoj su bili ušiveni početni stihovi Balada Petrice Kerempuha.

“Donesite mi specijalitet vaše kuće”, zatražio sam.

Krležina baka Terezija bila je Varaždinka. Očekivao sam da mi donese hrpu domaće, varaždinske hrane. A dobio sam tanjur sa šačicom riže i nasjeckanom bundevom. Pojeo sam to u par sekundi.

Gazda je ponovo došao do mene.

“Vidim, jako vam je prijalo…”

“To je, pretpostavljam, bilo samo predjelo?”

“Ne, glavno jelo. To je bio specijalitet bake Terezije u doba gladi, riža s bundevom.”

“Ali ja ne želim jest kao u doba gladi! To ću i napisat u recenziji! Da se vaša jela mogu probavit samo ako ste pobjegli iz gladi, ako ste danima ko partizani jeli koru s drveća!”

“Jel vi to mene kamatarite?! Dao sam vam glavno jelo i sad hoćete još jesti! Pa gdje vam stane!”

“Dajte mi bar kulena, kruha da se zasitim!”

“Vi iz Kulta plave kamenice počinjete stvarno gubit svaki obzir. Shvatio sam da nešto nije u redu kad je Butković napisao da su cijene na zagrebačkom adventu bile prevelike. Butkoviću da je nešto previše skupo! Pa to je kao da se Papa žali na previše križeva u crkvi!”

“Gladan sam i želim provjeriti za svoje čitatelje mogu li se ovdje najesti ili će ostat gladni!”

“Pa samo seljaci gledaju na količinu! Idite na Hrelić jesti ako vam je do količine.”

“Krležina baka bila je seljanka. I Krleža se volio dobro najest. On vam ne bi ni pljunuo na ovu vašu porciju!”

“Može malo tiše, ima nas još koji ovdje ručamo i želimo mir”, začulo se negdje iz dubine restorana. Osvrnuo sam se. U tami prostorije, za stolom ispod police na kojoj je stajalo prvo izdanje Krležina Banketa u Blitvi, spazio sam čovjeka obrijane glave koji je na tanjuru imao samo blitvu. Zaintrigirao me svojom usamljeničkom pojavom. Ustao sam, otišao do njegova stola. Uzbudio sam se kad sam vidio da je to novi ministar gospodarstva Damir Habijan.

“Ako ćete štedjet proračun kao što štedite na svom ručku, hrvatsko gospodarstvo doživjet će procvat. Krleža je napisao Banket u Blitvi, ali na svojim banketima nikad nije jeo blitvu, samo svinjetinu. Sjajno bi se uklopio među HDZ-ovce, nije ni čudo da se jedno vrijeme intenzivno družio s Tuđmanom i podržavao Hrvatsko proljeće.”

Habjan se umorno osmjehnuo na tu moju tiradu.

“Da, Krleža bi se očito puno bolje uklopio u HDZ nego ja. Na skupovima mi se kolege stalno podsmjehuju što pazim na prehranu i trudim se jesti samo zdrave namirnice.”

“Još manje se uklapate sad kad vas je Milanović tustim šakama protiv vaše volje izvukao iz ormara i objavio da ste gej. Kako će vas tek sad gledati na HDZ-ovskim provincijskim dernecima? Točno znam kakav je to osjećaj. Za mene su svi u Đakovu, čak i vlastiti otac, bili uvjereni da sam gej. Samo zato što nikad nisam imao curu i volio sam puno čitat. Vi ste barem nabildani. Možete šakom opalit svakoga tko će vam se pokušat narugat.”

“Ne znam zašto bi se itko rugao nekom samo zato što je gej. Pa živimo u 21. stoljeću”, ozbiljnim će glasom Habjan.

“Da, živimo. Ali u Hrvatskoj. Pa vidite da vam se predsjednik zbog tog narugao. A predsjednik je ogledalo države.”

Habjan je deprimirano vilicom brljao po raskuhanoj blitvi kakvu je Krležina baka Terezija kuhala kad bi se naroljala mladog vina. Pripišalo mi se.

Dok sam ulazio u muški vece, iz ženskog je izlazila prilično neloša Nepalka s kuharskom maramom oko glave. U meni kao da se neki oganj razbuktao. Fakat dugo nisam bio ni s kakvom ženskom, osjetio sam neizdrživu potrebu samom sebi dokazat da nisam gej kao ministar gospodarstva.

Povukao sam Nepalku natrag u wc. Nije se opirala, očito sam joj se svidio. Počeli smo se ljubiti. Zadigao sam joj kecelju. Dok sam joj jezikom prelazio preko čokoladno smeđih bradavica na sisama, govorio sam joj usopljeno:

“Oženit ćemo se, napravit ću ti dijete. Napokon svom starom dokazat da nisam gej. Bit će to prvo dijete u Hrvatskoj koje će imat tatu Hrvata, mamu Nepalku. Ti ćeš sve radit po stanu, odnosno po mojoj brvnari. Dojit, kuhat, spremat, redit kuću, zarađivat plaću ovdje u restoranu. Nećeš čitat opasne knjige o feminizmu, nit gledat seriju Seks i grad. Nećeš mi prigovarat ko prosječna Hrvatica. Puštat ćeš me da pijem, izlazim. Ako potorbam neku drugu, nećeš imat ljubomorne ispade, podržavat ćeš me u mom užitku. Kuhat ćeš mi vaša autohtona jela s karijem da bolje karam! Neće ti bit lako, al imat ćeš supruga Hrvata! Sve Nepalke će ti zavidit što si pred oltar odvela kapitalca. Pusti me da te obljubim, uštrcam sjeme u tvoju utrobu. Nek plod se posije! Premijer Plenković bit će kum djetetu…”

Pokušao sam joj skinuti hlače.

“Ne sad, ne još sad. Ja vidjet prvo tvoju kuću”, čvrsto je držala rub hlača.

Završilo je samo na ljubljenju. Nepalke se odlično ljube u usta. Evo, ja prob