Kako je dobro biti ponovo na Dinari! Nakon sve one izolacije, potresa u prokletom Zagrebu… Neopisivo godi udisati svjež planinski zrak, nesputano hodati, penjati se, slobodno komunicirati s ljudima bez straha da me neki nadobudni civilac poštrca sredstvom za dezinfekciju. Došlo mi je da se kao dijete valjam po livadi u blizini kolibe u kojoj je obitavao akademik Ivan Aralica. Tu se kao njegov pradjed Revač od Turaka skrivao od koronavirusa. Odnedavno je dva put tjedno maturante iz okolice Knina podučavao pisanju eseja za maturu.

Ovamo me dovezao moj stari. On pak se prije neki dan s frendom u vojnom džipu zaletio do Zagreba. Na trešnjevačkoj tržnici prodavali su mladi luk, krumpir i desetak kašeta vrgoračkih jagoda. Ništa im nije ostalo. Stari je bio toliko sretan zbog te brze zarade da me pristao povest natrag s njima u Oćestovo. Nitko nas na cesti nije zaustavljao, tražio propusnice. Frend od starog, ošišan na irokezu, uz sjedalo je držao kalašnjikov.

“To nam je zajednička propusnica”, rekao je dok smo izlazili iz Zagreba.

Stari je Aralici donio kanistere s magarećim mlijekom. Za imunitet. Aralica kanistere spremi u podrum kolibe, pa nas upozna s maturantima koji su s bilježnicama u krilu sjedili na livadi.

“Kao mladi partizani u takozvanim šumskim školama… Jeste li i vi ovako na livadi učili dok ste kao mlad bili u partizanima?” upitam.

“Bog s tobom… Kakvi partizani? Ovu sam školu napravio po uzoru na Tolstoja… Lav Nikolajevič u Jasnoj Poljani djecu kmetova poučavao je na livadama. U duhovnoj krizi shvatio je da je to puno korisnije nego pisati knjige. Potpuno dijelim njegovo mišljenje. I mene umorilo stalno iznova pisati opsežne knjižurine koje u današnje digitalno doba rijetko tko ima vremena i koncentracije pročitati. Puno se ispunjenije osjećam kad poučavam. Eto, na kraju svog života vraćam se na početak. Dolje, u školi u Oćestovu bio sam prije ne znam koliko godina mladi nastavnik… Zbog toga su me Branimir Donat i njegovi jalovi borhesovci, kasnije kad sam se proslavio, posprdno nazivali seoskim učom. Bili su ljubomorni što su se moje knjige osamdesetih puno čitale.”

“Vaši učenici nemaju nikakve tablete”, pogledom sam preletio pet mladića i dvije djevojke; marljivo su pisali koncept za maturski esej.

“Zabranio sam im da nose tablete. Neka tablete za smirenje nose onoj ministrici obrazovanja. Ne bih joj volio biti u koži kad uskoro dođe vrijeme za polaganje mature iz kuće, preko tableta.”

Naš srdačni razgovor prekine komešanje u improviziranom razredu na suncem obasjanoj livadi.

“Učitelju Ive, učitelju Ive!” adolescentkinja zamašćene kose zazvala je Aralicu.

“Što je, Evice?” brižno će on s udaljenosti od desetak metara.

“Špijunirala sam… i otkrila! Jure je pederčina!” pokaže na mladića koji je u sivoj majici sa slikom Brendona iz “Beverli Hilsa” potuljeno sjedio ispred nje na travi.

Aralica se namršti. Priđe im bliže.

“Nije lijepo špijunirati. Nadobudne skojevke koje su u komunizmu otkucavale vlastima kolege iz razreda opisao sam u romanu Okvir za mržnju. Možda bi ti, Evice, baš o tom romanu trebala napisat esej za maturu.”

“Nikog ja ne mrzim! Nisam ja kriva šta je Jure pederčina!” posebno je naglašavala tvrdo č u u toj posramljujućoj imenici.

“Nisam peder!” pobuni se Jure.

“Jure, di ti je Boban?” naceri se očalinko naslonjen uz panj.

“Ako nisi, šta se onda stalno dopisuješ s nekim Andrijom? Vidila sam, pišeš mu ljubavne poruke. A vidila sam i sliku na mobitelu tog Andrije. Izgleda ki one purgerske pederčine. Naočale ki moja baba ima i kosu razbarušio ki neki boem. Zaljubio si se u purgerskog ipstera. S njim diliš pederske poruke umisto da učiš za maturu!”

“Misliš hipstera. Kakve pederske poruke? O čemu ti pričaš?”

“Pokaži mobitel! Vidila sam šta si maloprije napisa tom Andriji: srce mi udara jako, teško dišem…”, oponašala je Evica afektirani, ženskasti ton kakvim se gejevi izražavaju u hrvatskim humorističnim serijama ala “Naši i vaši.”

Jure joj objasni da je Andrija digitalni asistent. Aplikaciju je postavilo Ministarstvo zdravstva. Aplikacija je dobila ime po čuvenom hrvatskom epidemiologu Andriji Štamparu. Andriji na mobitel napišeš simptome i on ti odgovori imaš li ili ne simptome koronavirusa.

“Kako to nisi vidjela, tuko? Pa bilo je stalno po medijima”, otrese se Jure.

“Kojin medijima? Državnim? Ćaća mi neda da pratin te medije. Reka je da ću poglupit. Pa ću umisto da za maturu pišem esej, počet crtat ministra zdravstva ki Supermiša, a ministra Božinovića ki letećeg medvidića. Zato me i posla ubrdo da me učitelj Ive uči pravim vridnostima. Na televiziji smim samo navečer prid spavanje gledat Laudato TV.”

“Ima ti, mala, ćaća pravo. A, ti mali makni tog Andriju iz mobitela. Preko njega uvode pet-ge mrežu… Sve je lijepo opisao general Domazet Lošo: đavolji svjetski vladari u tu mrežetinu hvatat će vas mulariju. Ulazit će vam u mozak i naređivat šta god hoće. Na primjer da izglasate ponovo Mesića za predsjednika”, moj stari istrgne Juri mobitel i baci ga na pod kao što su na Uskrs pomoćnici don Delaša bacili mobitel novinarki koja je pokušala snimit misu održanu usprkos zabrani zbog pandemije. Jure se rasplakao kao dijete kojem su razbili zvečku.

“Eto vidite da je peder! Muški ovako može plakat samo ako je peder!” likovala je Evica.

Aralica položi Juri dlan na rame.

“Ne plači, veliki si dečko. Ti sad umjesto da preko mobitela šalješ poruke, lijepo iz srca šalji poruke Kristu. Njemu reci sve što te muči, a ne nekom poganskom idolu Andriji.”