Od Raspudića sam dobio informaciju da će njegov kolega mostovac Miro Bulj držati za mlade brzu, osnovnu vojnu poduku na onom istom mjestu na kojem je pao dron, odnosno bespilotna letjelica, u blizini studentskog doma na Savi. Svakako sam htio tome prisustvovati, pa sam se u subotu ujutro nacrtao na Jarunskoj cesti, u istoj onakvoj zelenoj majici kakvu nosi Zelenskij, ukrajinski premijer i nova modna ikona čiji je imidž čak počeo kopirati i francuski predsjednik Makron.

To dokazuje koliko su Francuzi zapravo povodljiv narod. Misle da oni diktiraju modu, puni su sebe, uglavnom preziru nas s istoka Europe kao manje vrijedne. Ali čim se na ovim našim zaostalim prostorima zarati, postanemo im bogovi. Jer oni rata nisu okusili još od doba Pokreta otpora i Asteriksovih Gala, pa su postali feminizirani, muškarci im imaju tanke noge, kao kandžaste kokošje nogice koje vire iz juhe. Takve feminizirane očito ih privlače jaki muškarci koji su iskusili ratne sukobe. Zato je Makron počeo puštat bradu kao Zelenskij i nosit kapuljačaste hudice. Valjda mu je to pomno osmislila njegova supruga Brižit da ga u ova ratna vremena pokuša učiniti barem malo muževnim.

Iz istog sam razloga i ja došao na ovaj ubrzani vojni tečaj Mire Bulja: da napokon postanem muškarac koji zna rukovat oružjem, a ne dežmekasti omega-mužjak iz Krole kojeg može zaplašit svaka žena kad pripita malo podvikne.

Osim mene, na obuku je došlo još dvadesetak muških studenata i tri studentice s Filozofskog koje su željele dokazat da mogu sve što i muškarci. Sve to saznao sam dok smo se upoznavali. Bulj se pojavio u izblijedjeloj maskirnoj jakni u kojoj je aktivno sudjelovao u Domovinskom ratu. Pored njega se pojavio i Marin Miletić. Pramen na vrhu glave vijorio mu je na vjetru prkosno kao ukrajinska zastava.

“Miro, recite Miletiću neka makne te crne naušnice s ušiju… Osjećam se kao da me ratovanju došao podučavat neki metroseksualac koji se subotom druži s Makronom po pariškim partijima. Ako ove odvažne cure ne nose naušnice, zašto ih on mora nositi?” pokazao sam na ženske s Filozofskog.

One su, usprkos prohladnom vremenu, bile u kratkim vojnim hlačama kupljenim na Hreliću. Imale su puno muževnije, dlakavije noge od Miletića i time kao da su davale za pravo onoj tvrdnji generala Glasnovića da Filozofski pohađaju uglavnom hrabre, požrtvovne skojevke dlakavih nogu.

“Ima momak pravo. Skini, Marine, te naušnice… U borbi prsa o prsa s neprijateljem naušnice ti mogu bit velika smetnja. Četnik te uhvati za naušnicu i proizvede ti paralizu čitavog tijela, jer uho je povezano sa svim drugim organima. Zato je naš zapovjednik onim mobiliziranim rokerima i narkomanima iz Splita odmah na smotri čupao naušnice s ušiju”, Bulj je Miletiću očitao prvu vojnu lekciju.

Zgrožen tom krvavoušnom pričom, Miletić je uljem iz bočice navlažio oba uha, pa pažljivo skinuo naušnice, umotao ih u vaticu i spremio u unutrašnji džep svoje spitfajerice.

Bulj je iz maskirne torbe izvukao kalašnjikov. Onda nam je rekao da svi za zagrijavanje napravimo na travi deset sklekova.

“A gdje je naš profesor Raspudić? Zašto on nije došao na obuku?” upita muževna studentica s Filozofskog.

“Nino je sedamdeset peto godište. On je prošao redovnu vojnu obuku”, odvratim.

“Baš me zanima gdje je služio vojni rok… Nadam se da si nije sredio civilno služenje, pa na porti nekog staračkog doma čitao Danteov Pakao umjesto da rastavlja kalašnjikov”, dobacio je student s hercegovačkim naglaskom.

Krenuli smo radit sklekove. Zamišljao sam da je trava poda mnom neka zgodna ženska koju uzimam u misionarskom položaju. Uspio sam na taj način napravit tri traljava skleka.

Kad smo se svi podigli na noge, Bulj je zagrmio:

“Je li itko od vas ikad držao kalašnjikov u rukama?”

Podignem tri prsta. Brzo spustim jedan da Bulja ne podsjetim na četnike.

“Ja sam držao! Moj otac borio se u Domovinskom ratu, pa kad bi dolazio kući s terena davao mi je da se igram Boška Buhe s kalašnjikovom bez šaržera.”

“Dobro, onda ćeš ti, momčino, prvi rastavit i sastavit Kalašnjikov”, Bulj podigne oružje u zrak.

Preda mnom je rastavio kalašnjikov na oko osam dijelova, kao da je od Lego kocaka. I onda ga u hipu ponovo sastavio, repetirao. Vidjelo se da uživa u svojoj vještini.

Sastavljeni kalaš tutnio mi je u ruke. Dok sam pokušavao rastaviti cijev, iznutra je iskočio feder nalik tustoj gusjenici. Izletio je kao metak i na dva dijela, kao Mojsijev štap Crveno more, razdijelio Miletićevu podignutu, nageliranu kosu.

“Alo ej, mogao si me ubit!” viknuo je.

Bulj mi je naredio da nastavim opreznije rastavljat kalašnjikov. Dok sam se mučio s rastavljanjem kundaka, gore na nebu čuo se uznemirujuć, prodoran zvuk. Bulj je izbuljio oči.

“Ponovo gađaju! Na isto mjesto ponovo su poslali letjelicu s eksplozivom! Jel moguće?”

Zvuk na nebu postajao je sve glasniji, grozomorniji.

“Skupo ćemo prodat svoju kožu!” podigao sam cijev kalašnjikova i ispucao rafal u nebo.

“Kretenu, ispalio si rafal u francuski Rafal! Zbog tebe će izbit treći svjetski rat!” izbezumljeno će Bulj.

Miletić nas je smirio: “To je samo vježba, avioni naših NATO saveznika nadlijeću Zagreb”.

Osjećao sam se kao Gavrilo Princip. Ali iz principa nisam htio priznat pogrešku. Rekao sam Bulju da samo izvršavam zapovijed predsjednika Milanovića koji je saveznicima zabranio da nadlijetanjem bespotrebno uznemiruju građane.

Sad mi više nitko ne može reći da sam u ovom ratu s Rusijom prošao bez ispaljenog metka.