U Splitu sam pored spomenika Miljenka Smoje ugledao skupinu svjetskih znanstvenika predvođenih Draganom Primorcem. Zbog Primorca i tih njegovih znanstvenika prošlog tjedna bio sam izbačen iz raja rizorta u Supetru na Braču. Naime, Primorac je skužio da na ruci imam lažnu narukvicu od rizorta i pred svima me razotkrio, izložio sramoti. Bio sam željan osvete. Sjetio sam se da u ruksaku nosim bocu ricinusova ulja. Dobio sam taj neobičan poklon od jednog starog ribara s Brača. Nakon što su me izbacili iz rizorta, spavao sam na plaži. Tamo me sa svoje brodice često dalekozorom promatrao taj stari ribar. Pozvao me na svoju brodicu. Pokušavao me naučiti kako da ulovim ribu i nikad više na plaži ne idem spavati praznog želuca.

“Daj čovjeku ribu, nahranio si ga za jedan dan. Nauči ga da peca, nahranio si ga za cijeli život”, stalno je ponavljao kao neku mantru. I iz njemu samo valjda znanog razloga stalno me želio pročistit. Uvjeravao me da je za zdrav i dug život najvažnija dobra probava.

Dok sam se prisjećao starog, usamljenog ribara s Brača, na Matejušku je doteturao neki mršavi Dalmoš crvenih očiju. Alkosi s klupe obraćali su mu se s Isuse, a kada sam se približio skužio sam i zašto. S onom dužom kosom, markantnim nosom i ribom u ruci stvarno je izgledao kao Isus koji je došao nahraniti narod koji ne živi od turizma. Oko kašete su se rojile muhe. Isus je psovao kao da nije Isus. Alkosima na klupi žalio se da je sinoć počeo pripremat i čistit ribu za sutrašnje gradele. Međutim, zapričao se s ekipom uz komin, a onda je popio jednu, pa drugu, povukao koju crtu i tako sve do jutra, pričao je, dok su iz kašete virili komarče, lubini i jedan veliki zubatac. Uglavnom, koliko sam shvatio, riba je ostala vani cijelu noć. Hrpu te pokvarene ribe došao je sad baciti u more.

“Ni Dalmatinci više nisu ono šta su bili. Toliko piju i drogiraju se da im i najbolja riba propada. Ti to nikada ne bi dozvolio, koliko god da si bio pijan u onom svom bungalovu u Supetru”, rekao sam Smojinu kipu pored kojeg je Primorac mobitelom fotkao kolege znanstvenike.

“Makni ovog HDZ-ovca od mene! Ako sam nešto iz dna duše mrzija kada sam bia živ, to su HDZ-ovci. Više volim da galebi seru po meni nego da se HDZ-ov pricidnički kandidat slikaje uz mene”, progovorio je Smoje svom kolegi kroničaru i kolumnisti, odnosno meni. Smoje mi je iz pakla dobacio đavolsku ideju kako da se osvetim Primorcu i njegovim znanstvenicima. Mamurnog Dalmoša zamolio sam da mi da tu svoju kašetu s pokvarenom ribom.

“Ma nosi, brale”, pružio mi je kašetu.

“Hvala, zbilja si dobar kao Isus.”

Izvadio sam iz ruksaka ricinusovo ulje. A kako sam na Braču proveo skoro dva mjeseca, usvojio sam njihovo pravilo da se bez kišobrana nikuda ne ide. I tako sam iz istog ruksaka izvadio i malu sklopivu umbrelu. Ricinusovim uljem dobro sam zalio ribe, baš kako ih je Nepalac u rizortu polijevao maslinovim uljem prije gradela. Onda sam ih takve, dobro nasaftane, razbacao pored Smojina kipa. Galebovi šta su vrebali na kanti za smeće u jatu su navalili na neočekivanu riblju gozbu. Onako bijeli, podsjećali su na HDZ-ovce kad u svojim bijelim ljetnim košuljicama navale na školjke i jastoge po svojim ljetnim rezidencijama. Riba je u trenu nestala. Rasklopio sam kišobran, znao sam dobro šta sljeduje.

Mrtav hladan sjeo sam na klupicu i čekao da započne šou. Nisam morao dugo čekati. Već iduće sekunde čuo sam kako Primorac vrišti i bježi sa svojim cijenjenim kolegama pred najezdom govana koja su nemilosrdno padala s neba. Bila je to doslovce kiša govana. Računao sam da će tek pokoji galeb možda ispustiti neko govance, ali zaboravio sam da oni uvijek lete u jatima kada love plijen. Isto tako se stalno glasaju i dozivaju jedni druge da se posluže hranom tamo na nekoj brodici. I stvarno, bilo ih sve više i više! Kako bi se jedna skupina ptica najela, tako bi stalno nadolazila nova, željna ribe, za koju se ovoga puta nisu s ribarima trebali borit, kako pjeva neprežaljeni Coce. Jedino s čime su se vrlo uspješno borili bilo je kako da što prije oslobode svoja mala ključava crijeva i polete ponovo na novu, nikad lakše zarađenu večeru. Na trenutak mi se činilo da sam prekardašio, ali pogled na izdajničko lice Primorca brzo me podsjetilo na moju sramotu kada me pred svima ponizio u rizortu. Bilo mi je jedino žao postarijeg, bradatog znanstvenika, nekog dobroćudnog Engleza koji se nekoliko puta poskliznuo na govna dok je pokušavao pobjeći. On se u rizortu jedini zauzeo za mene, smirivao Primorca dok me blatio pred svima zbog lažne narukvice, govoreći mu: “Liv det kid aloun.” U bijelim platnenim cipelama klizavih ravnih potplata stalno je padao na istom mjestu. Lagano sam posumnjao u njegov znanstveni autoritet jer je stalno padao preko jednih te istih govana.

I kip Miljenka Smoje bio je zasut ptičjim govnima. Ali stari anarhišta tuđmanovski iskrivljenih usta šeretski mi se osmjehnuo. Njegov kip guštao je u ovoj revolucionarnoj diverziji na HDZ-ova predsjedničkog kandidata. Nije mario što je i on dobio po glavi. Dobro je stari Smoje znao – na kraju revolucija posere i svoju djecu.