U subotu sam bio jedan od prvih građana koji su se provozali u ‘’Fuliru’’. Prednost u vožnji ‘’Fulirom’’ imaju starije osobe, invalidi i turisti.

Moja stara naručila je ‘’Fulir’’ na željezničkom kolodvoru, naručila ga je još u vlaku na putu iz Đakova. Dok smo čekali, prišao nam je neki bradati tip s povećim trbuhom, pitao trebamo li taksi.

“Ne, čekam svog ‘Fulira”, odvratila mu je stara.

“Tko čeka, zlo ne misli. Ali ja mislim sve najgore o tom ljigavom ‘Fuliru’… Besplatno vozi turiste, ma predivan je. Sad građani moraju financirat i turiste, umjesto da bude obratno. Potpuno u skladu s woke filozofijom našeg gradonačelnika… Pa mamicu im aktivističku, neradničku!” izbezumljeni taksist samo što šakom nije udario po električnom vozilu koje je upravo stiglo po nas.

Stara se popela na bijelo sjedište. I sa sigurne udaljenosti rekla:

“Danas svaki luđak, manijak, razbojnik može postat taksist. Dragi Tomašević je nas starije odlučio zaštititi od takvog zla i zato nam je dao ‘Fulira’. Ja ga ljubim, jer tako hoće srce moje…”, još je na kraju veselo i zapjevala.

S nama je u otvorenom vozilu sjedilo još troje ljudi, dva penzića i neki Kinez s fotićem oko vrata. Dok smo se vozili Tomislavcem, stara je prokopala po torbi.

“Kupila sam nam navijački čips da imamo uz utakmicu. Sigurno ćemo razvalit Španjolce, šta kažeš?”

“A gdje misliš gledat utakmicu?” mrzovoljnim ću glasom.

“Kako gdje? Pa kod tebe… Da napokon vidim di živiš.”

“Rekao sam ti već, živim u straćari. Nemam ni tuš, kamoli televizor.”

Staroj su te moje defetističke izjave u trenu raspršile dobro raspoloženje. Netko će reći da sam toliko odvratan da ne mogu staru vidjet sretnu, moram joj odmah sve pokvarit.

“Nikad ništa ti nemaš… Sve ti uvijek ja moram kupit. Od čarapa, gaća, pa na dalje. Bez mene bi gol i bos hodao… Znači, hoćeš reći da negdje moramo stati da ti kupim televizor?”

“Ma ne treba mi televizor. Em me ne zanima to glupo nogometno prvenstvo, em ne želim plaćat pretplatu još glupljem HTV-u”, odbrusio sam.

“Tebi je sve glupo, samo si ti pametan! Nećeš televizor, šta onda hoćeš od mene!?”

“Hoću kuću na moru, kad me već pitaš!” grunuo sam.

“Kuću na moru?” zgranuto će stara.

“Vječno se po ljeti moram povlačit po sparnom, smrdljivom Zagrebu kojeg tvoj dragi Tomašević nije u stanju ni od smeća očistit, kamoli od bivšeg Bandićeva kadra. Da imamo nešto svoje na moru, sad bismo tamo lijepo gledali utakmicu… Nogomet me u Zagrebu ne zanima! Tu se osjećam kao neki kmet, rob kojem pred ljeto daju kruha i igara da izdrži u svom jadu.”

“Ma vidi ti njega… Nego, kaži ti mami svojoj, što bi još htio osim kuće na moru? Možda bi želio crveni Ferrari kao Bartulica? E, da mi je vidit budale koje su glasale da ta trutina uđe u EU parlament…”, stara je vratila navijački čips u torbu.

“Zašto bi Bartulica bio trut? Nije on kriv što ima sposobnu mamu koja mu je omogućila trokatnu kuću na Prviću i vožnje u Ferrariju.”

Stara je u licu poprimila boju crvenog Ferrarija u kojem se Bartulica dovezao u stožer da proslavi ulazak u EU parlament.

“Time hoćeš reći da ja nisam bila dovoljno sposobna mama!? Ja, koja sam život za tebe žrtvovala! Što sve nisam napravila, ponižavala se… Samo da nešto napravim od tebe!”

“Sve to stoji. Ali objektivno gledano nisi ni blizu Bartuličinoj mami. Nit kuće na moru, nit auta ikakvog. Umjesto u Ferrariju, vozimo se u jebenom ‘Fuliru’”, odsjekao sam.

“’Fulir’ je gospodin za Ferrari! U Ferrariju se voze primitivci, skorojevići, kriminalci!”

“A u ‘Fuliru’ stari, nemoćni, sirotinja… i turisti.”

Sad više nije bilo nazad, što sam rekao, rekao sam. Zaboravio sam da stara nije bezazlena i da me i ona kao klinca znala dobro natući, ne samo stari. Sad mi je izgledala baš kao u to doba kad me tukla zbog loših ocjena, lošeg vladanja. Na isti joj se način počela tresti donja vilica. Umjesto da me udari po glavi, dreknula je na vozača da zaustavi vozilo. A onda je, baš kao u stara vremena, počela vikat na mene… Neka joj se gubim s očiju, nezahvalnik prokleti! Odjednom je, kao u bunilu, počela spominjat Kekinove, odnosno Ivanu Kekin. Da bi sve dala da je nju onako dobru i slatku dobila za kćer, a ne monstruma, odnosno mene.

“Fuj!” skupila je usne.

Pomislio sam da skuplja pljuvačku, da će me pljunut, ne bi joj bilo prvi put. Ali ona je samo izašla iz vozila. Bili smo već u Ilici. Izvadila je mobitel, nazvala nekog. Hodao sam za njom, pokušavao joj se ispričati. Tada sam shvatio da je nazvala Ivanu Kekin, da s njom razgovara. Sjetio sam se da su se upoznale na proslavi Prvog maja u Maksimiru. Stara joj se tada žalila da ima sina koji je nikad ne pozove k sebi da prespava. Uvijek se mora isti dan vraćat u Đakovo, a to je u njezinim godinama tako naporno. Ivana se, prepričavala mi je, onako dobra, osjećajna sažalila nad njom i rekla da uvijek kod nje na Britancu može prespavat kad dođe u Zagreb. Stara je upravo iskorištavala taj “Džoker zovi.”

“Pusti ljude na miru, možeš kod mene prespavat, ja ću na podu…”, pokušavao sam je smirit.

“Ne treba, đubre jedno, ništa mi od tebe ne treba… Evo, Ivana je rekla da će na Britancu doći po mene. A ti se gubi da te ne vidim!” stara je s torbom odlučno grabila Ilicom prema Britancu.

Tamo ju je kod cvjećarnice zbilja dočekala Ivana Kekin. Ne samo ona, nego i njezin suprug Mile. Mile je odmah uzeo tešku torbu mojoj staroj iz ruke. Gledao sam za njima kako hodaju preko Britanskog trga. Smrknulo mi se pred očima. Kakav sam ja to sin kad stara više voli Kekinove nego mene.