Dreždao sam više od dva sata s kutijom knjiga pred garažom u centru. Nisam odustajao sve dok se nije pojavio Frka-Petešić.

“Opet vi…” sneveselio se.

“Ne bih vas gnjavio da mi stvarno nije nužda.”

“Pa ste je odlučili obaviti u veceu u mojoj garaži. Imate za to ovdje na Trgu gradski vece.”

“Ma, nužda mi je za ove moje knjige. Možemaši me tjeraju iz gradskog stana. Ne znam kako ću s ovim svojim knjigama. Pomislio sam da bih ih, gospodine Frka, mogao frknut u vašu garažu”, rastvorim kutiju, pokažem mu knjige.

Ko za vraga, na vrhu su bile tri knjige Gombrovičevih Dnevnika. Na ćirilici. Frka se namrštio kao da sam mu pokazao uginulu kornjaču.

“Znam da vi u svojoj garaži držite samo knjige o novijoj hrvatskoj povijesti. I bojite se da bi im ove moje na ćirilici mogle prenijeti papirnu šugu. Na ćirilici su svoje udbaške izvještaje pisali oni koji su usred Pariza likvidirali vašeg voljenog Brunu Bušića. Sve to znam. Ali nažalost, Gombrovičevih Dnevnika na ovim prostorima ima samo na ćirilici. A meni su te knjige jako važne. Preko Gombrovičevih dnevnika naučio sam kako se stvarnost, svakodnevni događaji, mogu pretvorit u književnost. Kao što su alkemičari od običnog kamenja pravili zlato, i ovaj naš susret pokušat ću preoblikovat u književnost”, zalaufao sam se.

“Samo tu jednu kutiju imate?” prijaznijim će glasom Frka-Petešić.

“Da, samo tu jednu. Vi me morate razumjeti, vi ste čovjek od knjige. Nadam se da ne čitate samo povijesne knjige nego i književnost. Političari danas skoro uopće ne čitaju književnost. Evo, Plenković je došao ove godine na Interliber i umjesto da je kupio Danteov Pakao, on je radije kupio knjižurinu o Danteovu životu. Valjda je u čitavom Saboru samo Raspudić pročitao Pakao. I to u izvorniku. I toliko se uplašio pakla da je postao vjernik. Vidio je kako u onostranosti završavaju političari koji kradu, varaju ili zatvaraju oči pred tuđim krađama, malverzacijama”, kutiju s knjigama spustio sam na pod ispred garaže, bila mi je preteška.

Frki je zazvonio mobitel.

“Kome je upala policija u kuću? Ministru? Kojem ministru?” govorio je u mobitel.

Kad je čuo ime, problijedio je. Prekinuo je razgovor, šutke odložio mobitel u džep.

“Policija je nekom ministru upala u kuću?! Eto, šta sam vam rekao? Došlo je doba naplate! Zločin i kazna”, likovao sam. “Pa ovo je totalni slom, to znači da pada vlada! Imao je Milanović pravo, ova vlada će pasti.”

“Kakve to gluposti govorite? Neće pasti vlada”, Frka je olabavio kravatu.

“Svakih deset godina, kao u nekom hororu, ispliva demon korupcije kriminala i pohara tu stranku. Sad mi je jasno zašto si HDZ-ovci u garažama daju ugraditi vece, kao u onim kućnim atomskim skloništima u doba Kenedija i Hruščova. Tu se možete sakriti kad nastupi vrijeme rasula. A sad nam je svima nad glavom još i napad Rusa, baš kao u doba Hladnog rata. Ovakve podrumske garaže s kupaonicama i veceima uskoro će zlata vrijedit. Čitav HDZ vratit će se, kako pjeva Gobac, natrag u garažu”, zlogukim ću glasom.

“Dajte mi tu kutiju. Stavit ću je u garažu”, Frka je pokušao biti ljubazan prema meni kao Romanov prema vidovitom juordivu Raspućinu u trenutku kad su u Rusiju nadirali boljševici.

Sam je podigao kutiju, digitalnim ključem otvorio garažu. Ušao sam za njim. Frka se okrene prema meni.

“Što hoćete od mene? Evo, pružit ću dom vašim knjigama.”

“Pružite ga, molim vas, i meni. Ovi iz Možemo tjeraju me iz gradskog stana, kao Rafaelića, Prosperova Novaka i onog nevoljnog gitarista… Ostat ću na ulici… Dozvolite mi da spavam u ovoj garaži. Spavat ću na knjigama. Glavno da imam kupaonu, vece i krov nad glavom. A sviđa mi se i što je garaža u strogom centru. Više se pijan iz Krole neću morat klatarat sve do Dubrave. Dajte mi samo ključ da si ga dupliram. Nećete ni znat da sam ovdje.”

“Što je vama, čovjek vam dade prst, a vi mu odgrizete čitavu ruku! Knjige mogu ostat, a vi izađite”, Frka je opet postao otresit.

“Vama su, znači, knjige važnije od ljudskog života. Glavno da su knjige na sigurnom, a mi gradska sirotinja možemo skapavati na ulici, briga vas!”

“Dosta je sada! Van iz garaže ili zovem policiju!” Frka izgubi živce.

“To vam ne bi bilo pametno. Zamislite da stanari vide policiju. Kako dolaze u vašu garažu na isti dan kad su upali u kuću ministru Horvatu.”

Zamislio se nad tim. Zagledan u dizajnerske police u dubini svoje garaže, po rukama je odsutno premještao zveketavi snop ključeva.

“Briga me, ja sam čist, meni ništa ne mogu pronaći.”

“Možda među tim vašim knjigama ima inkriminirajućih letaka na kojima emigracija poziva na ustanak.”

“Pa što ako ima! Ti letci su dio krvave hrvatske povijesti.”

“Ne bih se čudio da i današnja hrvatska emigracija u Irskoj i Njemačkoj organizira ustanak protiv vlade. Ovo s upadima policije u stanove ministara sigurno će dati krila Hrvatima u emigraciji. Povjerovat će da u njihovoj domovini napokon dolazi doba prevrata. I kako pjeva Marko Perković, vratit će se kući laste”, zapjevušio sam.

Frka se na te stihove naglo oraspoložio. Vidjelo se da je pasionirani ljubitelj domoljubnih pjesama, sjetio sam se kako na društvene mreže često zna staviti video na kojem pjeva Moju domovinu i slično.

“Neka se emigracija vrati. Ja bih to volio. Za njih i čuvam sve ove knjige, dokumente. Neka čitaju kako je tegobna bila hrvatska povijest. Kad otkriju istinu, snažnije će voljeti svoju domovinu”, Frka će sa zanosom.

Onda ga je opet netko nazvao na mobitel. Koliko sam shvatio, sam premijer. Morao je u Banske dvore hitno na izvanrednu sjednicu.

“Mogu onda dobiti te ključeve? Vratim vam original kad si iskopiram svoje.”

Samo je otišao.