Na predizbornom okupljanju stranke Možemo! na Bundeku poskakivao sam u ritmu pjesme koju je na mikrofon pjevala Ida Prester. Raspametili su me totalno njezini stihovi pjesme ‘’Budalo’’: “Noću satima mi tipkamo snove/i do jutra tako želim te/ne znaš šta bi ti/moji prsti radili sad.”

Nisam se mogao suzdržat, prišao sam joj nakon koncerta i oduševljeno rekao:

“Tvoja pjesma ‘Budalo’ tako dobro opisuje ono što osjećam. Ona je refren za moju novu ljubav, baš kao što je Proustovu Swanu refren za njegovu ljubav prema Odeti bila Vinteileova sonata koju je čuo u salonu gospođe Verdurin.”

“Baš mi je drago, Svirac! Tko je to probudio proljetne leptiriće u tebi?” veselo će Ida.

“Jedan Nepalac… Dostavljač Glova. Prije neki dan dostavio mi je ćevape s lukom. Baš je počela oluja, kiša, vjetar kad sam naručio. Onda se kiša pretvorila u tuču. Jadan, bio je sav mokar kad je na motoriću došao do mene pod Sljeme. Kaciga mu je bila sva udubljena od tuče. Ponudio sam mu da se skine, osuši. Pozvao sam ga da legne sa mnom u krevet, ugrije se…”

“Molim te, poštedi me pojedinosti.”

“Moram to s nekim podijelit. Ne valja takve stvari držat u sebi. Tako su sve one glumice koje je redatelj Matanić maltretirao držale godinama to u sebi, padale u psihozu, mučile se, umjesto da su odmah prijavile da ih maltretira.”

Na spomen Matanića, Idino lice više nije sjajilo maloprijašnjom dobrohotnošću prema meni. Ipak sam nastavio ispovijedat joj se:

“Nepalac je legao gol u moj krevet. Onakvog mokrog dobro sam ga pokrio, ušuškao. Počeo me dirati ispod deke. Ili sam ja prvi počeo njega, ne sjećam se… Milovao sam ga po bedrima. Osjetio sam kako mu se diže. Pomogao sam mu. I on jednom rukom meni. Prvo je on svršio, pa ja. Neobično iskustvo. Treba prihvaćati sve novo. Kad ti ga doveze Glovo.”

“Ti to predstavljaš kao nešto romantično, lijepo… A možda je užasno gnjusno, možda je to izrabljivanje iz pozicije bijelog heteromuškarca na poziciji moći”, opatrnula me Ida.

“Kako hetero? Nakon ovog što sam ti ispričao…”

“Nebitno. Bitno je da se sjetiš jesi li ti njega prvi počeo dirati ili on tebe. Ako si ti njega, znači da si iskoristio njegov loš položaj u državi u kojoj ti kao Hrvat imaš sva prava, a on nema ništa. Pa se u takvom potlačenom položaju bojao odbiti tvoja milovanja.”

“Šta je tebi? Zapravo kužim… Nakon ovog skandala s Matanićem pušeš i na hladno. Znam da ti je neugodno što si s njim bila na naslovnici Glorije uz naslov ‘Skupa protiv nasilja nad ženama’. I onda se ispostavi da su njemu otkazali u Europi redateljski angažman baš zbog toga protiv čega ste se ti i on borili. Zajebano. Mnogi na društvenim mrežama tvrde da ste ti i ekipa itekako znali za Matanićeva sranja, ali ste šutjeli kao ona ekipa u Matanićevoj seriji ‘Šutnja’. Sad si paranoična pa se bojiš da ćete optužit da si znala da sam seksualno uznemiravao Nepalca, a nisi odmah reagirala.”

“Odvratan si, mrzim te!” Ida je u šljokičastoj suknjici otrčala prema Tomaševiću kao djeva koja bježi svome vitezu da joj obrani čast.

Imao sam previše problema sa strankom Možemo!, izbacili su me iz gradskog stana. Bolje je da se što prije maknem s Bundeka, da ne nadolijevam ulje na vatru. Otišao sam na autobus pa na Tomislavcu sjeo u tramvaj, odvezao se do Frankopanske. Tamo pozvonio na vrata redatelju Ozrenu Prohiću. Kad mi je otvorio, pružio sam mu Lasićevu knjigu ‘’Struktura Krležinih Zastava’’.

“Evo, napokon ti je vraćam.”

“Dobro si se sjetio. Već sam zaboravio da sam ti to posudio. Hoćeš ući?”

“Da. Rado bih nešto popio.”

“Ja više ne pijem. Ali ostao mi je neki viski.”

Ušao sam u stan. Prohić mi je obilno nalio viski u čašu. Iskapio sam.

“Šta kažeš na ovaj škandal s Matanićem? Ono kad si ti bio škandaliziran onom nekom studentskom vježbom na Akademiji i urlao na glumice, odmah je bio prosvjed ispred Akademije. Matanić je postupio pametnije. Na Fejsbuku se pokajao, javno se ispričao glumicama koje je maltrao, u pijanstvu im slao seksualizirane poruke. I obznanio da se na vlastitu inicijativu otišao liječiti od opijata.”

“Ali čuo sam da je odmah to na Fejsbuku i obrisao”, sumornim će glasom Prohić.

“Nema veze, ali svi su vidjeli, primili na znanje. Hrpa ženski su mu srca ostavljale u komentarima. Uspio ih je ganuti, pridobiti svojom isprikom. Uskoro možda postane i heroj žena. Primjer muškarca koji ih je maltretirao, ali je svima pokazao kako treba odgovorno postupiti kad shvatiš svoj problem.”

“Znači, on je odmah shvatio svoj problem?”

“Dobro, ne baš odmah… Trebalo mu je nekoliko godina. Pogotovo je postao svjestan što je napravio kad su mu počeli otkazivat redateljske angažmane zbog tih prijava za maltretiranje. Popušio je i snimanje neke serije za strance. Naglo je postao mrtav za sve producente, usprkos svom talentu”, posegnuo sam za bocom viskija na stolu i sam si natočio punu čašu.

“A kad ćeš ti osvijestit svoj problem? Piješ kao smuk.”

Te Prohićeve riječi opržile su mi dušu.

“Fakat… Kad se naroljam šaljem ljudima svakakve poruke, fotke. Ne znam koliko sam puta mrtav pijan fotko dio kite i onda slao to svima na Vocap, nisam birao, slao sam muškima i ženskima. Jer sve me više napaljuju muški. Ženske su postale previše komplicirane.”

“Nemoj se s tim zajebavat.”

“Znam. Ali da li postoji muškarac iz svijeta umjetnosti, a da barem jednom u pijanstvu nije ženskama slao odvratne poruke?”

“Ne znam. Nije mi do takve rasprave. Ajde ti pit negdje drugdje. Teško je razgovarat kad je jedan pripit, drugi trijezan”, uzdahnuo je Prohić.

Ovaj put sam iz njegove bogate biblioteke na rastanku posudio knjigu ‘’Stil života alkoholičara’’. Napisao ju je čuveni psihijatar Vladimir Hudolin.