Ne znam je li itko u Hrvatskoj bio sretniji od mene kad je objavljena udarna vijest da će Zoran Milanović dati ostavku na funkciju predsjednika države i kandidirati se na stranačkim izborima u četvrtom mjesecu kao nositelj SDP-ove liste. To je prilika da se na mjesto predsjednice vrati moja voljena Kolinda.

Hrvati su sigurno shvatili koliko su pogriješili što nisu u dovoljnom broju glasali za tu prelijepu ženu koja je svojim odjevnim kombinacijama, vitkom figurom, plavom kosom, sirenskim pjevanjem na kninskoj tvrđavi oplemenjivala ovaj napaćeni, cinični, mrzovoljni narod. Milanović je nas Hrvate gurnuo u mulj u kojem volimo roniti po dnu, u mulj svađe, prepucavanja, grubih riječi. Uopće nije kao Kolinda pazio na fizički izgled. Kao i Plenković prepustio se gomilanju kila. Dakle, i u tome je bio loš primjer Hrvatima koji su ionako postali skloni pretilosti. Dok je Kolinda bila predsjednica, žene su u njoj imale uzor, poticala ih je da vježbaju, podvrgavaju se spasonosnim dijetama. I uvijek je bila vesela, nasmijana, ni o kome nije govorila ništa ružno.

Kada bih vidio njezin osmijeh na ekranu, odmah sam se osjećao bolje. A tek ono kad je iz azila uzela kujicu Kiku i dovela je na Pantovčak! Kako je to bilo divno, Hrvatska je postala nalik Diznilendu. Smračilo mi se kad je nakon Kolinde na Pantovčak došao mrgodni Milanović. I, evo, odjednom prilika da se on dobrovoljno makne s funkcije predsjednika! Debelo sam se razočarao kad sam na nekom portalu pročitao da Milanović ipak ne misli odmah dati ostavku, nego tek kad ga izaberu za premijera. A u onom prvom proglasu naglasio je kako svi moramo izaći iz svojih zona komfora. Ali iz koje to zone komfora je on izašao? Pa baš ništa nije stavio na kocku. Ako ga ne izaberu za premijera, ostat će na funkciji predsjednika. Gdje je tu ikakva žrtva, rizik? Hrvati ne vole takve kalkulante, Hrvati traže hrabro srce. Zbog te kalkulacije lako je moguće da će izazvati prezir kod mnogih, izgubiti sve one glasove koje je mogao dobiti da je pokazao istinsku srčanost. I onda ništa od povratka Kolinde. Od takvih misli zapao sam u depru ravnu onoj koju je Aco Stanković opisao u svojoj knjizi ‘’Depra’’. Tješio sam se da se Hrvatima ipak toliko opako zgadio Plenković, Turudić i ekipa da će po svaku cijenu glasati za Milanovića i Kolindi osloboditi predsjedničko mjesto.

Na tom valu pozitivnih misli krenuo sam prošetati centom Zagreba, osjetiti bilo građana. Jesu li spremni Milanoviću oprostiti kalkulaciju, glasati za njega? Dok sam prolazio pored izloga Kroacije Rekordsa, u izlogu sam vidio Škorin CD. Došlo mi je da pljunem na izlog. U meni se ponovo razbuktao onaj bijes prema Škori koji sam imao kad se kandidirao za predsjednika i napravio katastrofalnu štetu, Kolindi pokupio glasove njezina biračkog tijela. Da nije bilo Škore, Milanović nikad ne bi postao predsjednik. Neće se valjda ponovo kandidirati za predsjednika? Ma neće, dobio je u politici previše po glavi, doživio i to poniženje da ga izbace iz vlastite stranke. Neka se drži svoje tambure i piše domoljubne pjesme.

Na početku Bogovićeve zapitao sam se tko bi osim Škore mogao ugroziti Kolindu na novim izborima. Jedino general Gotovina, pomislio sam. A on je pametan, kloni se politike kao njegove tune morskih pasa. Dok sam tako špekulirao u sebi, pred restoranom Boban spazio sam nogometnu legendu Zvonimira Bobana. Oko njega neki ljudi. Boban s kemijskom olovkom u ruci. O, jebote! Brzo do njega.

“Pa da, sad mi je kliknulo! Niste bez veze nedavno dali ostavku na mjesto šefa UEFA-e! Pucate vi na nešto puno više! Na mjesto šefa, odnosno predsjednika države! Zato ste se, pretpostavljam, i vratili svojoj bivšoj ženi… Posložio sam mozaik! Sve ste pripremili za kandidaturu! Očito ste i vi znali za Milanovićev plan. I sad ne gubite vrijeme, vidim već ste pred svojim restoranom počeli skupljati potpise za kandidaturu”, pokazao sam na kemijsku u Bobanovoj ruci.

Jedna od žena koja je stajala pored Bobana prilično euforično je reagirala na moje riječi: “Da, Bobana za predsjednika! Em lijep, em pametan, em načitan, em obrazovan, em svjetski sportaš! To Hrvatskoj treba!”

Pred očima mi se pojavila ona scena kad Zvone Boban na maksimirskom stadionu nogom udara jugo-milicionara koji je pendrečio nekog navijača u kojem se probudila nacionalna svijest, želja za odvajanjem Hrvatske od mrske Jugoslavije. Da, Boban ima baš sve što je potrebno za predsjednika. Koliko god ju ja volio, Kolinda pored njega nema baš nikakve šanse, treba istini pogledat u oči. Boban da postane predsjednik, bio bi hrvatski Kenedi. Ili bar Ken. O, kako bi bilo dobro, pomislio sam, kad bi Kolinda i on mogli prekršiti jebeni ustav i uspostaviti zajedničku vladavinu. Bili bi poput Kena i Barbike. Trebali bi kao u starom Rimu uspostaviti trijumvirat. Ali za to im treba treći. Tko bi to mogao biti? Možda… Bejbi Lazanja. Hrvatska bi postala zemlja iz bajke, mala, prekrasna država u kojoj vladaju Barbika, Ken i njihov podmladak Bejbi Lazanja.

“Potpuno ste u krivu. Ne pada mi na pamet kandidirati se. Želim u miru čitati knjige, možda jednu i napisati”, iz razmišljanja me prenuo Bobanov glas.

Još sav omađijan mislima o trijumviratu, upitao sam:

“Ali zašto onda držite olovku, skupljate potpise?”

“Ne skupljam nikakve potpise. Dajem svojim gostima restorana autograme”, odvratio je Boban.

Njegov odgovor vratio mi je nadu, optimizam. Znači, ipak ostaju velike šanse da predsjednica ponovo postane lijepa Kolinda. I da se na Pantovčak vrati kujica Kika.