Na Hreliću sam pronašao maketu ratnog aviona iz JNA. Kupio sam je za 5 kuna. Znao sam da će mi poslužit, naći ću joj korisnu svrhu. Nedjelja, dan za Hrelić i dobar nedjeljni ručak. Ali kako doći do dobrog ručka? Mogu baciti avion i zaželjeti da mi ispuni želju. U trenutku dok sam to pomislio, sinula mi je ideja.

S maketom JNA letjelice ispod jakne odvezao sam se tramvajem do Trga bana Jelačića. Onda sam dogmizao do hotela Dubrovnik i otamo kao vojni izviđač promatrao terasu restorana Boban. Boljestojeći građani koje ova ratna kriza nije nešto pretjerano osiromašila ručali su finu hranu na proljetnom suncu. Sakrio sam se u prolaz u kojem se nalaze prostorije Samostalne demokratske srpske stranke i redakcija Novosti. Izvukao sam ispod jakne maketu JNA aviona i prastaru piraticu koju sam također kupio na Hreliću za 50 lipa. Kresnuo sam petardu o kutiju šibica. Onda sam je kao Boško Buha bombu na njemački bunker silovito bacio u blizinu terase restorana Boban. Odmah nakon petarde, gotovo na isto mjesto zafitiljio sam i maketu JNA aviona. Prije nego što se srušila, letjela je vodoravno zrakom poput prave letjelice. Svaka čast JNA stručnjacima. Čak su i obične makete aviona znali napravit kvalitetno.

Na terasi restorana zavladala je grozomorna panika među gostima, kao da ih je zli čarobnjak teleportirao ravno u granatirani Mariupolj. Neki buržujčić s uskom kravatom zakreštao je:

‘’Dron! Bespilotna letjelica opet je pala! Ovaj put na sam centar Zagreba! Bježmo ljudi!” upirao je prestravljeno prstom prema maketi letjelice koja je na gradskom asfaltu ležala poput kamenom oborene vrane.

Terasa je uskoro ostala pusta poput Sahare. Hrpa svakojake hrane ostala je u tanjurima na stolovima. Zaletio sam se na terasu poput izbezumljenog ruskog vojnika na osvojeni teritorij. Što nisam mogo u usta, trpao sam u najlon-vrećicu. Šurlice su se miješale zajedno s krumpirom, tako je moja baka u Đakovu spravljala napoj za svinje. Imat ću za idućih pet dana odličnu hranu, pomislio sam.

Sreću mi je ubrzo pokvario zvuk policijske sirene. Vidio sam dva policajca kako s Trga trče u smjeru restorana. A na suprotnoj strani, na uglu Gajeve kod taksi-parkirališta, upravo se parkirao policijski auto. Našao sam se u zamci. Kamo pobjeći?

Ponovo se sklonim u onaj prolaz iz kojeg sam bacio petardu i letjelicu. Uđem u zgradu, popnem se na prvi kat. Zalupam na vrata Samostalne demokratske srpske stranke. Otvori mi Saša Milošević. Kad me vidio kao da je ugledao USKOK-ova agenta.

„Vidio sam vas s prozora… Vi ste dolje bacili petardu i nekakvu napravu pred restoran Boban!” uznemirenim će glasom.

„Molim vas, pustite me samo da se na pola sata sklonim kod vas. Ništa nisam skrivio, bacio sam staru petardu i običnu maketu JNA aviona”, molećivim ću glasom.

“JNA avion!? Jeste vi normalni!?” Milošević se jako uzrujao. I takav uzrujan upustio se u paranoične spekulacije što bi bilo da hrvatska policija čovjeka koji po Zagrebu baca JNA letjelice zatekne u prostorijama SDSS-a.

“Vjerojatno bi vam ministar vanjskih poslova Dačić dao odlikovanje. Potkopavao bi opet Hrvate da nisu ni za maketu JNA letjelice spremni, a kamoli za dom”, šalom pokušam olabaviti napetu situaciju.

“Ne treba nama nikakav Dačićev orden. Kao ni nevolje s vama. Ja vas neću skrivat u našim prostorijama.”

“Hrvati nisu ni za dron spremni, ali Srbi su zato uvijek spremni za traktor. Na Baniji se srpske kuće ne obnavljaju nakon potresa. Na kraju će, kao nakon Oluje Knin, na traktorima napustit i Baniju. Više tamo nema ni master-šefova da im besplatno kuhaju. Zato sam i napravio ovo što sam napravio. Zbog Srba na Baniji.”

“U centar Zagreba bacili ste JNA letjelicu zbog Srba na Baniji? Opravdanja za svoj zločin nalazite u stilu Putina i Miloševića”, Milošević će.

“Barem ne želim dopustit da Srbi na Baniji gladuju dok se dobrostojeći Hrvati goste po centru Zagreba. Zato sam ih kao guske u magli rastjerao običnom petardom i maketom aviona. Da im uzmem hranu i odnesem je na Baniju. Tamo jedino što dobivaju zadnjih godinu dana su hrenovke i juha od gnjilog krumpira”, rastvorio sam vrećicu punu hrane iz Bobana.

Milošević je dlanom prošao preko svog svježe obrijanog tjemena.

“Dakle, hoćete li me sad kad znate svu istinu pustit da se sklonim kod vas dok se policija ne makne s ulice ili nećete?”

Milošević bez riječi širom rastvori vrata i pomakne se s praga. Toliko da mi napravi mjesta da uđem. Onda za mnom zatvori vrata i dobro ih zaključa.

Oko sat vremena u tišini sam sjedio u jednoj od soba, prelistavao stare brojeve tjednika Novosti. Vidio sam da Viktor Ivančić i dalje objavljuje kolumnu iz infantilne perspektive Robija K. Taj mali blitvar i dalje je, kao neki ukleti Holandez, išao u treći razred pučke škole kao i krajem osamdesetih.

Onda sam odložio novine i kroz prozor se zagledao dolje na ulicu. Ponovno je sve bilo puno ljudi. Čak su se i gosti vratili na terasu Bobana. Murji ni traga. Potražio sam Miloševića u njegovu uredu, zahvalio mu i rekao da odlazim.

“Eto, sve je dobro završilo. Ništa vam se nije dogodilo”, krenuo sam prema izlaznim vratima.

“A hrana za Srbe na Baniji?” začujem Miloševića.

“Ah, da…” zastanem i iz vrećice izvadim desetak kriški kruha i restoransku soljenku.

“Hleb i sol?! To ste namijenili Srbima na Baniji?”

“Pa šta to nije najomiljenije srpsko jelo?” uzvratim mu protupitanjem i brzo napustim prostorije SDSS-a. Miloševića zbilja svatko može nasanjkati. Previše je moralan, dobar, takvi uvijek nastradaju u životu.