Uznemirenim pokretima pozvonio sam na vrata firme Arhivanalitika. Vrata mi je otvorio čovjek srednje visine, u sakou bez kravate. Na obrazima je imao uredno podšišanu bradu. Ako ga već svi niste prepoznali po ovom minucioznom vanjskom opisu, predstavit ću ga imenom i prezimenom. To je Velimir Šonje, ekonomski analitičar, direktor tvrtke Arhivanalitika i još štošta. Čak i moj kolega pisac koji knjigama munjevito reagira na aktualne događaje. Tako je prvi objavio publicističku knjigu o koroni. Također i knjigu ‘’Euro u Hrvatskoj, za ili protiv’’. Zbog ove druge i pokucao sam mu ovako nenadano na vrata. Predstavio sam mu se pa rekao:

“Gospodine Šonje, instinkt mi govori da će nakon uvođenja eura u Hrvatsku najpametnije biti da se s robnonovčane razmjene prebacimo dublje u povijest i prijeđemo isključivo na dobru staru robnu zamjenu. Evo, ja sam vama donio svoj novi roman ‘Moj život s Milanom’, a bio bih presretan da mi zauzvrat date svoju knjigu o eurima u Hrvatskoj”, pružio sam mu svoju knjigu.

“Nikad se nije dobro vraćat unatrag, to rade gubitnici i lijenčine”, odvratio je Šonje.

“Znam, ali robna razmjena je tako praktična. Evo, ako zamijenimo knjigu za knjigu uopće ne moramo jedan drugom izdavat nikakav račun, samim tim izbjegavamo i plaćanje poreza maćehi državi.”

“A zašto vam je toliko nasušno potrebna moja knjiga?” ne bez određenog zadovoljstva u glasu će Šonje.

“Jer se moram izbavit iz straha, depresije… Danima sam već pun crnih slutnji. Što će biti sa mnom kad uvedu euro? Plaću će mi isplaćivat u eurima, znači, ako će mi je uopće više isplaćivat… A ja se s tim eurima neću snalazit. Svatko će me moći preveslat. Isti ovakav strah osjećao je moj djed Bajo kad su ustaške kune zamijenili jugoslavenski dinari s Titovim likom na novčanicama. Evo, opet sam se uvjerio u istinitost onih Tompsonovih stihova: Moj dida i ja, drugo vrijeme ista sudbina”, skoro pa sam zapjevušio.

“Razumijem. Vi se preko moje knjige želite pripremit za dolazak eura.”

“Da, nešto kao preko Biblije za dolazak Posljednjeg suda. Moj dida nije imao tu sreću. U njegovo doba nisu se pisale knjige koje su ljudima pomagale da se s ustaške kune prilagode na dinar. Ko se nije na vrijeme riješio tih kuna, mogao je popit i metak. Moj dida je svoje zakopao ispod štale, nadajući se da će se nekom magijom pretvorit u dinare.”

“Problem je što ja ovdje trenutno nemam svojih knjiga, pa ću ovu vašu morat kupiti”, Šonje je izvukao iz novčanika novčanice u eurima.

Kad mi ih je pružio, ustuknuo sam kao da mi pruža zmiju zvečarku.

“Hajde, morate se priviknuti. Ovo vam je najbolja lekcija.”

Oprezno uzmem eure, razgledavao sam ih kao da mi je uvalio kutiju eksploziva.

“Sad mi je jasno. Mi sirotani gotovi smo kad dođe euro. Moj roman dođe 130 kuna, a u eurima je to samo ovih 26 eura koliko ste mi dali. 130 naspram 26, pa to je ogromni gubitak, kuku meni”, zakukao sam kao moj djed Bajo kad su mu na kirbaju ukrali novčanik.

“Ajoj, pa ti zbilja ne znaš ništa o euru, njegovoj vrijednosti”, uzdahne Šonje. Pa nastavi:

“Pisac si, voliš knjige. Ajmo onda ovako. Koja ti je bila najomiljenija knjiga u djetinjstvu?”

“Pa… Mama mi je prije spavanje uvijek čitala ‘Malog princa’. Uvijek bi se rasplakao na onom dijelu kad ga ugrize zmija i umre. Euro će bit moja zmija. Ubit će me.”

“E onda se moraš potrudit da euro ne bude tvoja zmija nego tvoja lisica.”

“Radije bi da i dalje bude kuna ako smo kod životinja.”

“Sjećaš li se šta je lisica rekla Malom princu?”

Razmislim.

“Ono nešto da je mora pripitomiti.”

“E to, da. Rekla mu je da ona za njega lisica nalik stotinama tisuća lisica, nije mu potrebna. Ali ako je pripitomi, bit će doista potrebni jedno drugome. Ona će za njega biti jedina na svijetu. Kao što će euro kad ga pripitomiš postat za tebe jedini novac na svijetu. Za koji ćeš ti bit odgovoran. Način na koji ćeš ga trošiti, služiti se njime”, poučio me Šonje.

“Ali kako da ga pripitomim?”

“To sam moraš otkriti. Najvažnije da mu pristupiš s ljubavlju, ne sa strahom.”

“Sve mi je to malo previše maglovito. Uostalom, baš ko i ta knjiga ‘Mali princ’. Šta uopće znače te tamo ruže, baobabi, lisice? Ma to je taj francuski pisac malo žešće trolao ljude s tim prinčevima, ružama… Pogotovo žene. Ne bi se čudio da je ‘Malog princa’ napisao samo da bi mogao barit osjetljive, pretjerano osjećajne ženske. On je kao nešto kužio… Ma, kužio je kitu labudovu”, sneveselim se.

Pogladim novčanicu eura na dlanu kao dlaku lisice.

“Ništa, idem ja… Vašu knjigu probat ću onda u knjižari nabavit.”

Sjeo sam na tramvaj i odvezao se do mjenjačnice u Importanneu. Jedna od rijetkih mjenjačnica koja još nije zatvorena. Euro je svoju pošast najavio tako što je prvo sravnio sa zemljom većinu mjenjačnica, ostavio ljude bez posla. Tutnuo sam tipu 26 eura i skoro pao u nesvijest kad mi je on za tih pišljivih 26 eura kroz polukružni otvor na staklenoj pregradi pružio 190 kuna! O jebote! Koja sreća! Moj euro je, baš kao Mali princ, morao umrijeti, kao u sarkofagu bit sahranjen u sefu mjenjačnice da bi se ja mogao vratiti svojoj najdražoj ruži hrvatskoj, odnosno kuni!