Zakoračio sam u HNK u trapericama i vunenom džemperu na jelene, baka je jednom davno isplela taj džemper mom starom. Osjećao sam se u njemu kao siromašna Lila iz Genijalne prijateljice. A i upravo sam išao na predstavu prema tom romanu Elene Ferante. Nisam ljubitelj tih njezinih romana, zaboli me patka za siromaštvo radničkih i obrtničkih familija u Napulju ranih 60-ih, puna mi je kapa mog vlastitog siromaštva. Bilo je na premijeri puno uzvanika iz političkog života. Ispred mene je upravo ušao u kazalište Gogo Jandroković, uredno pokazao kovid-potvrdu kao kupaće gaće i nago tijelo na onoj fotki što ju je objavio na svom Instagramu ili Fejsu. Ispred kazališta vidio sam i bračni par Raspudić. Nino je bio odjeven kao engleski lord, karirano odijelo i hlače pumperice koje su mu se sužavale ispod koljena, a potkoljenicu ostavljali golu.

Redar me zatraži kovid-potvrdu. Pokažem mu na mobu aplikaciju karte Fliks busa.

“To nije kovid-potvrda. Pokušavate ući s lažnom kovid-potvrdom, sram vas bilo, policiju ću zvat.”

“Šta je ovo, vratio se komunizam! Nepodobnima se zabranjuje ulazak u kazalište! Tako su proljećarima zabranjivali da sudjeluju u kulturi!” začujem iza sebe Raspudićev osoran glas.

“Pustite me u jebeno kazalište!” osilim se se.

Nastane metež.

“To znači da ni ja ni supruga ne možemo u kazalište jer nemamo kovid-potvrdu!” nastavi provocirat Raspudić.

“Ja ću ući kako god, nisam valja uzalud išla nakovrčat kosu!” ratoborno će Marija Selak.

Jandroković je s vrha stepenica osluškivao što se događa. A onda pak pružio potporu kazališnom redaru:

“Ako nemaju kovid-potvrde, nikako ih ne puštajte u kazalište. Ne želimo da nas svojim neodgovornim ponašanjem sve zaraze.”

“Njonjo, tebe sigurno čeka posebna loža. Bit ćeš iznad običnog građanstva natrpanog u parteru. Ali to građanstvo će disati, kašljucati na predstavi. Virusi iz njihovih dišnih šupljina stapat će se u jedan otrovni oblak koji će se podizat polako prema vama gore. Vi u počasnim ložama udisat ćete gomilu virusa, maska ti tu neće pomoći”, pompozno mu je dobacio Raspudić.

“Neće nitko širit viruse. Ako vi kužni koji se niste cijepili ostanete izvan kazališta”, dječački nevino osmjehnuo se Jandroković.

“Samo se nadajte, uvaženi gospodine Njonjo! Znamo da i cijepljeni mogu širiti virus. A znamo da i postojeća cjepiva uspijevaju zaštiti od omikrona koliko ste i vi uspjeli zaštiti vašu Gabiku od OLAF-a!” zlobno će Marija Selak.

Nekoliko svečano odjevenih gospođa glasno se nasmiju na tu Marijinu doskočicu. A Jandrokoviću se na faci pojavi grimasa s kojom je fakat bio pljunuti snjegović Olaf iz crtića Snježno kraljevstvo. Uši nam je proparalo zvono koje gledatelje poziva da zauzmu svoja mjesta u dvorani.

“Pustite me unutra!” uzjogunio sam se.

“Ne može!” isprsio se redar.

“Zovite mi direktora drame Ivicu Buljana! On mi je rezervirao dvije karte! Bit će jako ljut ako propadnu.”

Ubrzo se na ulazu pojavio Buljan. Redar mu je objasnio što se događa. Buljan me mrko pogledao.

“Zašto nisi napravio kovid-test ako već nisi cijepljen? Ne možemo te ovako pustit. Kazalište bi moralo platit veliku globu.”

“Briga te, globa će ostat novoj intendantici, gospođi Sočo. Ajmo joj malo zapaprit”, počeo sam se zajebavat sad kad sam znao da nema šanse da uđem.

A onda sam se okrenuo i teatralno rukom pokazao na Raspudića:

“Sad ću vam otkriti najveću čuvanu tajnu suvremene svjetske književnosti! Tu među vama stoji ona koja je napisala Genijalnu prijateljicu… Elena Ferante! I ona neće bit puštena na predstavu jer nema kovid-potvrdu! Srami se, Hrvatsko!”

Raspudić se počeo nervozno vrpoljiti.

“Gdje je Elena Ferante? Svirac, opet obmanjuješ ovaj napaćeni narod…” začuo sam glumca Ivana Ožegovića.

“Pa evo, upravo vam je pokazujem!” držao sam i dalje prst uperen u Raspudića. I nastavio svečanim glasom kao pop na misi:

“Strogo čuvanu tajnu doznao sam od jednog talijanskog novinara na domjenku u Nacionalu. On godinama istražuje tko se krije iza pseudonima Elena Ferante. Trag ga je preko pokojnog Umberta Eka doveo u Hrvatsku. Svi znamo da je Eko obožavao zavjere. I sa svojim bliskim prijateljem Raspudićem organizirao je najveću zavjeru u svjetskoj književnosti. Počelo je to još u vrijeme kad je Raspudić pod ženskim pseudonimima pisao ljubiće za Stori. Pohvalio se Eku da to radi, a Eko mu je savjetovao da na talijanskom napiše knjigu pod ženskim pseudonimom i pokuša se probit na šire tržište. I tako je nastala Elena Ferante!”

Marija Selak Raspudić ošine svog supruga pogledom.

“Ma je li moguće da si mi to sve ove godine tajio!? I da imaš svoj tajni račun.”

“Što je tebi, ženo! Pa šta stvarno vjeruješ tom kretenu!” otresao se Raspudić.

Nastao je metež pred ulazom u HNK. Mnogi su povjerovali u istinitost mojih navoda. Žene u lažnim bundama natiskivale su se oko Raspudića, sa suzama u očima govorile mu kako su im njegovi romani vratili samopouzdanje. Neke su imale i knjigu Genijalna prijateljica, tražile ga da im potpiše primjerak.

“Ti stvarno nisi normalan. Gdje god se pojaviš, praviš kazalište”, uzdahnuo je Buljan.

“To si dobro rekao. Inače, ja dovršavam onu svoju dramu Kopito s Bleiburga. Samo što nećemo to stići postavit u HNK jer dolazi ta nova intendantica. Ako te Sočo ne ostavi na poziciji direktora drame, tu moju dramu bi ti mogao režirat u Solinu, tamo na ruševinama drevne Salone di si kao dječak smišljao razne igre i napajao se drevnim predajama”, predložio sam mu.

Buljanu su umorne oči zaiskrile novim sjajem. Uhvatio me za ruku, odvukao iza zgrade. Tamo me, kao Fantoma u operi, uveo u HNK kroz nekakve prašnjave, podrumske hodnike.