Trajektom Tin Ujević doplovio je na Brač član Domovinskog pokreta Igor Peternel. Supruga i dijete otišli su u apartman, a on je ostao popit kavu u Tope, to je kafić u trajektnoj luci. Upravo sam ispijao treću travaricu i nemarno prelistavao Slobodnu Dalmaciju. Peternel je sjeo za stol na terasi. Rastreseno je gledao trajekt kojem se upravo odvalila rampa, pljusnula u more kao mrtva pliskavica. Srećom, nikog nije poklopila.

“Ova rampa baš je kao neki simbol Domovinskog pokreta. Propala i nikad više neće služit svrsi”, rekao sam dok sam bez pitanja sjeo Peternelu za stol.

“Meni je to više simbol HDZ-ova nemara. Nestručnost i korupcija. Dok sve ne propadne. I dok se zadnji Hrvat ne iseli iz Hrvatske, a zamijene nas Nepalci”, Peternel je frknuo nosom.

Predstavio sam mu se, Pavle Svirac, pišem kolumne za Nacional kao što je nekad Smoje za Slobodnu. Čak i spavam u bungalovu u kojem je on zadnjih godina živio ovdje u Supetru.

“Sit sam novinara. Došao sam se ovdje na otok maknut od svega…”

“A, jesi li sit ribe na gradele? Kako ćeš ovdje na ovom skupom otoku plaćat večere sad kad si ostao bez stranke kao panonski mornar bez mora?”

“To nije tvoja briga”, namrštio se, zagledan u trajekt koji je odavde izgledao da nam se propalom rampom ruga kao izbeljenim jezikom.

“Dobro, lavovski si se borio s Radićem da preuzmete Domovinski pokret. Ali Penavina struja bila je jača, pobijedila je na stranačkim izborima, potjerali vas…”

“Primitivci, staljinisti! Organizirali su javno glasanje, ukinuli pravo na glas članovima stranke. Pa to ni Staljin nije radio…”

“Pusti sad to, piši kući propalo. Ali Radić je skoro pa tajkun, pun je ko brod. Sigurno će te on zaposlit u nekoj svojoj firmi. Pa tamo u miru možete kovat osvetu Penavi.”

“Sigurno još nismo rekli posljednju riječ”, Peternel je rastreseno žvakao plastičnu žličicu.

“A što ako je Radić sit politike? U Domovinskom pokretu izdali su ga kao njegova prezimenjaka Stjepana Radića u srpskoj skupštini. Što ćeš onda? Od čega ćeš živjet? Možda da se učlaniš u Most sad kad su Raspudići izašli iz njega.”

“Stare mostove treba zapalit. I gradit nove”

“Baš kao što si zapalio mostove koji su te vezali s Raspudićima. Nekad ste se nedjeljom sastajali na Jarunu na obiteljskim ručkovima. Onda su vas politika i ambicija rastavile. Sad si i ti i Raspudići ostali bez svojih stranaka. Goli i bosi na stratištu kurvinske hrvatske politike koja tako lako odbacuje svoje klijente.”

“Ajde prestani provocirat.”

“Možda da se Raspudići i ti ponovo spojite i tamo na Jarunu osnujete novu stranku. Možete zadržat kraticu DP, a stranku nazvat Dupla penetracija. Jer Domovinski pokret izjebali su s dvije strane. Pa to može bit dobra simbolika. Izjebani, ali idemo dalje, u nove penetracije s kurvom hrvatske politike. Pa kom obojci kom opanci. Tko će koga više izjebat.”

U trajektnoj luci okupilo se puno svita, kako bi rekao Smoje. Gledaju u čudu razjapljenu rupu na trajektu Mljet kojem se rampa maloprije srušila u more. Putnici na trajektu komešaju se, svako malo netko zaziva upomoć. Uplašeni su da će se trajekt bez rampe potopit kao Titanik. Trajekt bez rampe u moru, to je kao da čovjek pliva širom rastvorenih usta.

U luku je došao Isus. Ne iz Nazareta, nego iz Supetra. To je povisoki tip s dugom kosom, bradom, markantnim nosom. Nadimak mu je Isus.

“Isuse, nauči nas sve kako da hodamo po moru, pa nam više neće tribat ti Jadrolinijini trajekti kojima otpadaju rampe ko starin babama zubi”, doviknuo mu je neki štrkljo s terase Tope.

Peternel je i dalje djelovao odsutno. Valjda je zdvajao nad svojom sudbinom.

“Čekaj, a da ti Radić nekako preko svojih poslovnih veza namjesti da postaneš direktor Jadrolinije, da uzdigneš tu firmu?”

“Tako sam mislio da ću uzdići Domovinski pokret, pa je propao. Isto kao i Helsinški odbor koji sam pokušao uzdići na jedan viši nivo”, Peternel je sve dublje tonuo u tamu duše.

“Helsinški odbor propao je kad su njegovu predsjedniku Čičku pred Kolindom pale hlače ko trajektu rampa. Nisi ti tu ništa mogao”, tješio sam ga.

“Uostalom, sa mnom ili bez mene, Jadrolinija je osuđena na propast. Jer je u rukama HDZ-a”, Peternel je sunuo espreso kao malu rakiju.

Podigao sam ruku da naručim još jednu travaricu. Netko iza mene zgrabio me za prste, skoro ih zgnječio u šaci. Šestorica momaka stajali su iza mene. Prestravljeno sam ih pitao u čemu je problem. Jedan od njih rekao mi je da im je glumac Asim Ugljen dojavio da na Fejsbuku ismijavam Bračane i ovaj kafić Tope u kojem upravo sjedim. Peternel se pokupio brže nego sa skupštine Domovinskog pokreta. Ostavio me na vjetrometini kao njega Penava.

“Prokleti Asim! Laže ko uvijek!” viknuo sam.

“Ne govori šporko o Asimu! On je naš brački purger. Mater mu ima kuću u Splitskoj. Svakakve ludosti smo s njim prošli!”

Zajedno sa stolicom prenijeli su me do luke. Tamo me zavezali za stup.

“E, sad kad se Ujević vrati i spusti rampu… Ako to preživiš, moš o nama pisat šta oćeš.”

Za sat i pol trajekt Tin Ujević ponovo je doplovio u luku. Mračilo mi se pred očima u smrtnom strahu. Ujević uplovio, ali rampa se ne spušta. Gore na palubi viču da je nešto zaštekalo, rampa se ne može spustiti.

“Bože, hvala ti na sjebanim trajektima Jadrolinije”, uzdahnuo sam od olakšanja.

Tin Ujević poštedio je kolegu boema. Sad o Bračanima mogu pisat šta hoću. Pa i ovo da su me zavezali na žrtvenik Jadrolinijinih trajekata žednim krvi.